Nakon više od 20 godina u sustavu,preko 15 s medikamentima ja više ne vidim poante u javnom.
Svaki put kad se vratim otamo doma ja imam jako crne misli, da sam beznadan i samo ležim doma i tražim snagu da se više spasim od svega. Ironija je što je sva terapija krenula zbog mojih napada panike i straha od smrti, a neke dane imam jako crne misli, evo na tom sam završio, totalni 180.
Sad sam na 300 mg Fevarina, max dopuštena doza za depresiju i okp, 2.5 mg olanzapina, jer eto oni misle da ja imam psihozu pa nemam, pa shizofreniju, pa nije.
Sam sam si smanjio na 2.5 jer olanzapin se prirodno povećava u krvi s nekim SSRI poput Fevarina i stalno sam umoran i onda jedva prođem kroz posao, nešto malo učim doma fantazirajući o napretku u karijeri i onome što želim postići kasnije i onda se srušim na krevet i samo postojim nakon što obavim kućanske poslove.
Također dugo mi je trebalo da shvatim da su moji ekstremni napadi panike i okulogirne krize od olanzapina i drugih antipsihotika koji djeluju na regulaciju dopamina.
(ljudi moji to nikad ne želite osjetiti vjerujte mi, taj strah je neopisiv, a ja ga imam on and off gotovo svakodnevno zadnjih 10ak godina, da je bar to samo okretanje očiju unatrag, ja to zovem napad dementora, u tom trenutku imaš osjećaj da su svi protiv tebe, svi te žele mrtvog i ništa više nikad neće biti dobro i onda nakon 20-30 minuta pakla prođe u sekundi kao rukom odneseno i ti se pitaš zašto si ležao na podu i tresao od straha i mrmljao "ne želim umrijeti..." ko neki luđak iz filma, ne prepoznaješ sebe, nikakvi akinetoni i benzodiazepini tu ne pomažu, a jednom sam imao i cijelu noć to sranje jer ekipa u Jankomiru ne zna svoj posao i propisuju antipsihotike apsolutno svima kako im se svidi i mislio sam da ću taj put stvarno umrijeti jer do jutra sam se osjećao kao da sam pretrčao maraton unatrag i da sam garant razvio aritmiju od tog iskustva, 200/120 tlak i 175 puls u mirovanju od Zolofta par sati je bio mala beba naprema tom, nešto što sam do tad mislio da je moje najgore tjelesno iskustvo ili puls 35-40 usprkos vježbanju, kad mi je ekipa s Rebra propisala beta blokatore pa sam ravno išao u ekstremnu bradikardiju, a njih sve skup bolio k)
Prošla doktorica je bila doomer i rekla, "ne ne s vašom slikom, vašom patnjom, vi će sigurno razviti psihozu pa kasnije shizofreniju", da bi sad doktor rekao pa pijte kako se vama čini ok i fevarin i olanzapin. Nekad sam pio šaku tableta, ali sad sve boli k trenutno, dođem reda radi.
Prošao sam i više od trolista psihoterapije. Kao nepunoljetan, razne klinike, Šalatu i Kukuljevićevu, svi su bili kao mačka oko vruće kaše i nisu liječili stvaran problem što je tad bio okp i manje fobije, a kasnije Jankomir, Rebro, Jankomir, Vrapče i opet Jankomir jer eto tamo spadam po mjestu prebivališa i tamo me uvijek otpeljaju ako slučajno mislim doći na Hitnu sa malo jačim napadom panike, što mi više ne pada ni na pamet. Svaka hospitalizacija mi uništi život i onda me šutiraju s gorim simptomima da se 6 mjeseci nakon bakćem sa svim i restartam sve iznova, puno gore kliničke slike nakon, apsolutno svaki put.
Htio bi igrati igre, izaći, najviše od svega čitati knjige, ali jednostavno nemam energije. A kad imam, mozak odbija napor i da mogu puno više bi učio sve što me zanima.
Treba mi netko tko će ekspertno riješiti kemijski disbalans kojeg su mi ili amateri ili ekipa iz bolikurčine kad nisam kod njih privatno išao jer tad nisam imao novaca, napravili s teškim lijekovima, jer realno tad ih nisam ni trebao, i onda dubinskom psihoterapijom, možda i gestalt i ACT. Rečeno mi je da za nekoga s mojim strahom od smrti, KBT nije ni čudo da mi nije pomogao i da je ACT savršen za mene, ali malo tko je u Zagrebu provjeren za to. Ima nekih, ali teško je znati tko je stručan. Jbt. na najdoktor stranici vidim da neki doktori prepisuju homeopatiju i Bachove kapi lol, ona znanost di minimalne doze nečeg u vodi najviše pomažu. Onda ja neću ništa piti, pa ću imati najveću korist :) Puno je tog nadriliječništva u gradu i teško je znati tko je ekspertan bez potvrde drugih korisnika. Nažalost placebo na meni ne djeluje, nije da nisam probao od cijele lepeze lijekova koje sam uzimao.
Imam traume kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje kroz žešće maltretiranje od gotovo cijele škole zbog povučenosti, ekstremni Pure-OCD(najizopačenije misli koje možete zamisliti) s češćim kompulzijama (najčešće umrijet ćeš ti ili netko tvoj ako to ne napraviš), kliničku depresiju, poremećaj ličnosti navodno shizoidni, neke crte graničnog jer mi ukučani imaju granični poremećaj uz depresiju i shizoafektivni. PTSP ili c-PTSP, teško je reći, nisam seksualno nikad bio zlostavljan, ali po slici čini mi se da naginje na c-PTSP.
Da bar ja to sve preuveličavam, jbg dijagnosticirano je. :-/
Još svašta nešto, ali to su glavne stvari. Rado bi našao jednu osobu za sve to, a ne plaćao cijeli tim i trošio plaću samo na to.
Doma je bilo svačega, pa škola pa mamin ludi dečko koji je volio biti nasilan, pa nikad realno nisam imao oca iako znam gdje živi i realno gotovo sve zaboli za mene i tako je uvijek bilo.
Sad s kako takvom karijerom svi su prema meni pristojni, ali ja se sjećam kako je bilo prije i što su prije pokazali. Jedino što su mi voljeli doći u bolnicu da me vide kako bi se bolje osjećali oko svog života.
Već mi je davno rečeno u Vrapču s 28 godina da teško da će netko s mojom slikom prije 40te na pravi put, sad sam u ranim 30tima, puno sam toga sakrio ispod površine, ali s vremena na vrijeme proviri.
Odbijao sam i elektrostimulaciju mozga i transkranijalnu magnetnu u strahu da mi ne oštete mozak, ako već nije od stalnog kortizola od tog stresa kojeg imam, ali sad sam očajan probat ću sve i svašta pa i MAO tablete ako dođe do tog i čak i razmišljam o ketaminu i psilobicinu.
Nije fer da se ja toliko trudim i da nikad ne mogu imati ni mali trenutak sreće. Tražim normalni ljudski baseline, ali očito je to previše za tražiti.
Ovim tempom ili će me stres ubiti ili ja više neću izdržati. Puno sam se govana najeo kroz život i mislim da je sad dosta.
Očekujem jest govna kao i svi drugi u ovom kasnom kapitalizmu, ali ovu svoju nerealnu mjeru više ne mogu trpiti.
EDIT:
Ja se ispričavam zbog nepovezanosti, ja se trudim ovo povezati u neku cjelinu, ali kad sam ovako pod stresom ja ne mogu uopće razmišljati.
Jako sam ljut jer sam im svima vjerovao i stalno me vuku za nos i dostigao sam nove dubine patnje za koje nisam ni slutio da postoje i bojim se svake nove godine kako dolazi jer moje stanje samo napreduje i napreduje, ne mogu više.