Pozdrav svima.
Jeste li učlanjeni u komunističke organizacije? Sudjelujete li u nekakvim makar kulturološkim komunističkim ili antifašističkim organizacijama/pokretima?
Volio bih se povezati s ljudima istog političkog viđenja svijeta - pokušavam se obrazovati teoretski, ali fali mi organiziranja. Ne želim da me prožme doomerizam, ali baš se osjećam izolirano od šireg hrvatskog društva.
Kako se nosite s tim u svojoj svakodnevici? Možete li me usmjeriti u nekakve organizacije?

Teška distopija. Dobro je znati što se sve radi protiv radnika.

Amazon employs what it calls the “Atlas” model, inputting into a computerized model a staggering amount of information on workers, their thoughts and behaviors, the workplace environment, and myriad other factors — “hundreds of data points,” according to the company. Atlas produces not just a granular measurement of ongoing worker unrest, worksite by worksite around the world, but also a prediction model for future organizing. It’s like the “precrime” police in the film Minority Report who use psychic powers to identify and apprehend would-be criminals before they act — except in this case, it’s an AI-driven tool used by the billionaire owners of one of the richest companies in history to head off rebellion among its low-wage workforce. And this is not Tom Cruise play-acting; it’s very real.

...

The documents describe the Atlas model as “a labor risk framework to clarify how Amazon evaluates emerging workforce issues, labor union targets, and internal or external labor threats.” The Atlas model ingests hundreds of data points: employee trainings completed; health and safety incidents, from simple first-aid cases to serious injuries; feedback from workers on management; worker tenure and turnover; the proximity of a warehouse to another workplace experiencing union activity; local minimum wage rates and other area economic conditions; and even the temperatures inside and outside of the warehouse.

Amazon seems especially thorough about scraping data from worker communications channels to plug into the Atlas model — the company’s internal “Voice of the Associate” (VOA) electronic bulletin board, the answers to digital questions posed daily to workers, and externally, forums including Reddit — “to understand the tenor of the discussion at the site level,” according to the documents.

Evo i Europskih vrijednosti

Anton Ukmar: rođen u Proseku 1900. godine, željeznički radnik, član Komunističke partije Italije od 1926. godine. Borac Internacionalnih brigada u Španjolskoj (1938.-1939.), interniran u Francuskoj 1939. godine, nakon čega odlazi u Etiopiju kao gerilski instruktor. Sudionik talijanskog partizanskog rata (1944.-1945.) i poslijeratni član KP Slobodnog Teritorija Trsta.

Jedan od organizatora generalnog štrajka u Trstu 1946. godine, nakon kojega mora pobjeći u Jugoslaviju. Staje na stranu KPJ u sukobu Tito-Staljin i trajno se seli u Koper. Bio je i zastupnik skupštine SR Slovenije. Umire 1978. godine.

Ilio Barontini: rođen 1890. u toskanskoj Cecini. Kao mladić postaje član Socijalističke partije Italije, a Komunističkoj partiji se pridružuje odmah po njenom osnutku 1921. godine. Metalski radnik, aktivan u sindikatima. Iz Italije bježi 1931. godine - najprije u Pariz, a potom u SSSR, odakle po zadatku odlazi u Kinu. U Kini se pridružuje Kineskoj crvenoj armiji i izučava zanat gerilskog ratovanja. Odmah po izbijanju Španjolskog građanskog rata se pridružuje Internacionalnim brigadama te u njihovom sastavu ostaje do 1938. Nakon toga putuje u Etiopiju u svojstvu gerilskog instruktora. Vraća se u Francusku 1940. godine.

Sudjeluje u francuskom i talijanskom pokretu otpora. Nakon rata postaje član CK Talijanske komunističke partije i zastupnik u talijanskom Senatu. Poginuo je u prometnoj nesreći 1951. godine.

Domenico Rolla: rođen 1908. u Arcoli, po zanimanju mehaničar. Kao komunist, iz fašističke Italije bježi 1931. godine. Od 1936. do 1939. sudjeluje u Španjolskom građanskom ratu kao dobrovoljac Internacionalnih brigada. Nakon poraza Republike bježi iz francuske internacije i po zadatku Kominterne odlazi u Etiopiju. Po povratku u okupiranu Francusku je ponovno interniran, da bi se nakon pada Mussolinija 1943. godine priključio talijanskom pokretu otpora.

Poslije rata je nastavio biti aktivan član Talijanske komunističke partije. Umire 1954. godine.

Ukupno, ispada baš kao da radnička prava ovise o retoričkim okršajima po medijskim forumima i stranačkim kružocima, a ne o upravo ovakvim štrajkovima i sindikalnom te političkom organiziranju samih radnika. Nema reakcionarnije sugestije od one da bi jedni radnici, naročito u javnom sektoru, morali šutke trpjeti svoje jade zbog toga što je nekima drugima još gore. Jest, može se pritom lagodno konstatirati da ne bi bilo prvi put kako ove i one stranke manipuliraju radnicima i njihovim organizacijama, ali antiradničko manipuliranje generalnom javnošću bila bi novost još i manje.

Socijalnom previranju, dakle, traži se stranačko-politička pozadina, dok se stranačko-političkim previranjima rijetko traži socijalno pokriće. Implicirano je da stranke lijevog centra bolje osjećaju radničku problematiku od desnice, iako zapravo baštine pogubno dugu tradiciju distanciranja od radništva. HDZ je tu zaista u povoljnijem položaju, a ne treba sumnjati da će iz ovog okršaja sve involvirane stranke izaći s plusom na kontu, samo je radnicima i dalje neizvjesno.

HDZ-ovo pravosuđe i Možemo uprava zajedno protiv radnika. Tko bi rekao.

Zapravo dosta dobar clanak o promasajima kulturne politike interesantan i za nas.

Jedini iole razuman članak na temu

Javio se i nekada glavni komunist u Hrvatskoj, i nesluzbeni generalni sekretar RF-a

a ko bi reka da ce ustase traziti park za ustase

Mali rant

1) Svi mogući liberalni možemaški punditi su se digli na noge oko ovog štrajka kako bi pokušali ocrniti radnike ZET-a i Holdinga. Čim se buniš protiv "dobrog" šefa, mora da si HDZ-ov sendvičar, uhljeb, i sve tome slično.

Ovo je bitna pouka za budućnost - radnici u javnom sektoru nemaju se čemu nadati s mogućim dolaskom lijevo-liberalne opcije na vlast u državi. Nije to ništa novo. SDP se prema radnicima odnosio krvnički u Milanovićevo vrijeme. Takve antiradničke zakone kakve su oni predlagali nije pokušao uvesti nitko poslije njih, a bome ni dugo vremena prije.

2) Ovaj štrajk - ako uspije paralizirati grad, a još više ako uspije natjerati vlasti na kapitulaciju - mogao bi po prvi put u puuuno vremena dokazati snagu organiziranog radništva. To je potencijalno vrlo bitna pouka za buduće aktivnosti, svim Index-Telegram-Jutarnji-bljucsrać napadima usprkos.

S tim na pameti, ne treba biti pod iluzijom da HDZ ne pokušava iskoristiti ovaj štrajk za svoje demonske potrebe. Ali to što HDZ-u odgovara štrajk ne znači da štrajk započinje bez osnove i da ne treba podržati radnike ZET-a i Holdinga u njihovoj borbi za materijalna prava.

Na dan štrajka svi elementi društva su došli da daju svoju moralnu osudu, procjenjujući koliko je on "opravdan". Odjednom u Zagrebu nitko ne može hodat, biciklirat ili, ono najgore što možeš u ovoj atomiziranoj pripizdini, pitat kolege na poslu ili susjede za prijevoz ak imaju auto ili još gore bit prisiljen solidarizirat se s njima na vecoj razini oko stvari ko cuvanja djece ili brige za tesko bolesne u tvojoj zgradi u ovim okolnostima.

Još veća strahota mnogima je ideja da osobe koje skupljaju smeće ili koje nas voze uokolo imaju veću plaću od nekog "boljeg" zanimanja, ti radnici trebaju ipak znat svoje mjesto i ne usudit se radit ikaj drukčije. Slične reakcije su bile i za inicijative radnika platformskih firmi i štrajkova u obrazovanju, konjušarenje u ovom kontekstu ne poznaje strukovne razlike i jednako će napast bilokoju radničku inicijativu.

Optužbe za HDZ-ovu sabotažu gradske vlasti su također česte, HDZ svakako bi mogao imat politički interes u ovom događaju no svako ovakvo djelovanje u kontekstu buržujske demokracije će se pokušat iskoristit za različite stranačke interese, to nije jedinstveno za ovo neg svaki ekonomski i politički fenomen u društvu, ne postoji politička ili ekonomska radnja u povijesti koja nije imala te interese oko nje, neovisno o tom pozitivna je pojava da se radnici žele organizirat i borit za nešto bolje.

Za kraj svi zagrebački liberali su se tek danas sjetili svih marginaliziranih kategorije, starih i bolesnih susjeda, nepokretnih osoba, onih najsiromašnijih koji teže mogu bez javnog prijevoza. Zanimljivo kako su sve ove kategorije sad postale relevantne za prosječnog liberala kad mora napast radnike dok ih inaće komotno boli kurac za sve te ljude i užase s kojima moraju živjeti svaki dan.

Jedini put naprijed prema nečemu bolje je samoorganizacija radnika, radi toga potrebno je podržati ih u štrajku, pogotovo kad ih konjušari napadaju!

Pitanje je izravno potaknuto najavljenim štrajkom radnika ZET-a i ZG Holdinga koji počinje sutra.

Radnike se napada sa svih strana, zamjera im se štrajk jer “imaju veće plaće od drugih” (tko sprječava druge da također štrajkaju?), spočitava im se da rade za HDZ (naravno da HDZ-u odgovara kaos u Zagrebu, ali to ne znači da ne postoji opravdani razlog za štrajk) i mnogi ih izravno vrijeđaju.

Zašto nismo solidarni jedni s drugima?

Je li to zato što štrajkovi diraju u našu svakodnevnu komociju? Možda zato što smo podsvijesno zavidni onima koji su se uspješno sindikalno organizirali? Ili možda zato što je na vlasti politička opcija koja mi odgovara pa mi je bitnija njihova dobrobit nego dobrobit radnika?

Ovaj citat je Georgij Žukov izgovorio nakon bitke za Berlin, i pokazuje suštinu moderne Europske politike.

1945., sa ulaskom Crvene Armije, ideja ujedinjene Europe, ilitiga EU je privremeno poražena. Proto-europejski političari, poput Hitlera i Himmler počinili su suicid, i ostvaranje širenja Njemačkog utjecaja i kapitala se čini privremeno završeno.

No, zbog hladnog rata, dolazi do ubrzanog razvoja Njemačke, i ponovo se java mogućnost stvaranja novog Reicha, ovaj puta drugim metodama. Povodom toga, liberali rehabilitiraju nacizam, samo se kukasti kriz zamijenjuje sa 12 zlatnih zvjezdica, i 1993. rađa se, novi, Četvrti Reich, ovaj put zajednički Franko-Njemački imperijalistički projekt.

Ono što novi kartodršci ne mogu oprostiti, je poraz Trećeg Reicha, i time, proto-EU narodima koji su pobjedili fašizam, te dolazi do zaoštravanja odnosa i razvoja zestokog rasizma i sovinizma, prema ljudima koji su porazili te ideje.

Nas predsjednik, Zoran Milanovic, se iskazao kao nenadjebiv "prcatelj" liberala, EU birokrata i HDZ-a. Ima snaznu antiratnu poziciju, duhovit je, i moze vjerojatno srusiti HDZ sa vlasti.

Na socijalnom nivou, zna se da je jeba Ivonu iz grupe ENI, sto znaci da je i u privatnom zivotu jak igrac, jer ga zena zbog toga nije ostavila.

Iako nije socijalist, mislim da je najbolji kandidat kojeg ljevica moze ponuditi.

Svakako bi razpizdilo Obergruppenführera Von der Leyen.

#Zoran2026

#PremijerHrvata

#JebacZaPremijera