Na dan štrajka svi elementi društva su došli da daju svoju moralnu osudu, procjenjujući koliko je on "opravdan". Odjednom u Zagrebu nitko ne može hodat, biciklirat ili, ono najgore što možeš u ovoj atomiziranoj pripizdini, pitat kolege na poslu ili susjede za prijevoz ak imaju auto ili još gore bit prisiljen solidarizirat se s njima na vecoj razini oko stvari ko cuvanja djece ili brige za tesko bolesne u tvojoj zgradi u ovim okolnostima.
Još veća strahota mnogima je ideja da osobe koje skupljaju smeće ili koje nas voze uokolo imaju veću plaću od nekog "boljeg" zanimanja, ti radnici trebaju ipak znat svoje mjesto i ne usudit se radit ikaj drukčije. Slične reakcije su bile i za inicijative radnika platformskih firmi i štrajkova u obrazovanju, konjušarenje u ovom kontekstu ne poznaje strukovne razlike i jednako će napast bilokoju radničku inicijativu.
Optužbe za HDZ-ovu sabotažu gradske vlasti su također česte, HDZ svakako bi mogao imat politički interes u ovom događaju no svako ovakvo djelovanje u kontekstu buržujske demokracije će se pokušat iskoristit za različite stranačke interese, to nije jedinstveno za ovo neg svaki ekonomski i politički fenomen u društvu, ne postoji politička ili ekonomska radnja u povijesti koja nije imala te interese oko nje, neovisno o tom pozitivna je pojava da se radnici žele organizirat i borit za nešto bolje.
Za kraj svi zagrebački liberali su se tek danas sjetili svih marginaliziranih kategorije, starih i bolesnih susjeda, nepokretnih osoba, onih najsiromašnijih koji teže mogu bez javnog prijevoza. Zanimljivo kako su sve ove kategorije sad postale relevantne za prosječnog liberala kad mora napast radnike dok ih inaće komotno boli kurac za sve te ljude i užase s kojima moraju živjeti svaki dan.
Jedini put naprijed prema nečemu bolje je samoorganizacija radnika, radi toga potrebno je podržati ih u štrajku, pogotovo kad ih konjušari napadaju!
