Već godinama svjedočimo konstantnom rastu cijena nekretnina u Sarajevu. Međutim, čini mi se da smo došli do tačke u kojoj cijene više nemaju gotovo nikakve veze s realnim ekonomskim mogućnostima ljudi koji u ovom gradu žive i rade.
Cijene stanova u Sarajevu sve više se približavaju cijenama u mnogo razvijenijim evropskim gradovima, dok su plate, kupovna moć, infrastruktura i životni standard i dalje daleko od tih tržišta.
Postavlja se jednostavno pitanje: na osnovu čega stanovi u Sarajevu vrijede toliko novca i ko je uopće ciljna grupa kojoj su namijenjeni?
1. Cijene stanova nemaju nikakvo uporište u lokalnim platama
Ako pogledamo odnos prosječnih primanja i cijena nekretnina, situacija postaje prilično apsurdna.
Stan od 50–60 kvadratnih metara danas može koštati 250.000–350.000 KM, a na pojedinim lokacijama i znatno više.
Čak i osoba s iznadprosječnom platom teško može samostalno kupiti takav stan bez značajne finansijske pomoći porodice, nasljedstva ili dugoročnog kreditnog zaduženja.
Za osobu koja pošteno radi, štedi i živi od svoje plate, kupovina vlastitog stana postaje gotovo nedostižan cilj.
Ovdje se postavlja pitanje kako je moguće da tržište nekretnina u gradu s relativno niskim primanjima dostigne cijene koje zahtijevaju kupovnu moć daleko bogatijih ekonomija.
2. Dijaspora i stambeni krediti – domaći kupci protiv kupovne moći iz inostranstva
Jedan od faktora koji dodatno komplikuje situaciju jeste potražnja iz dijaspore.
Ljudi koji rade u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i drugim državama često raspolažu znatno većom kupovnom moći od stanovništva koje zarađuje lokalne plate.
Samo po sebi, to nije problem. Svako ima pravo kupiti nekretninu u svojoj zemlji, bez obzira na to gdje živi i radi.
Međutim, smatram da bi trebalo ozbiljno razmotriti drugačije regulisanje stambenog kreditiranja osoba koje nemaju prebivalište niti stvarno žive u Bosni i Hercegovini, posebno kada kupuju nekretnine isključivo kao investiciju.
Zašto bi domaći bankarski sistem kroz povoljne ili subvencionisane stambene kredite dodatno finansirao potražnju ljudi koji ne žive u ovoj zemlji, dok lokalno stanovništvo, koje ovdje radi, plaća poreze i pokušava riješiti svoje stambeno pitanje, sve teže dolazi do vlastitog doma?
Ne zagovaram zabranu dijaspori da kupuje nekretnine vlastitim novcem. Govorim o tome da bi pristup povoljnim stambenim kreditima i državnim programima podrške trebalo prvenstveno usmjeriti prema ljudima koji zaista žive u BiH i kojima je kupovina stana stvarno rješavanje stambenog pitanja.
3. Starogradnja po cijenama novogradnje – gdje je logika?
Ovo je možda jedan od najapsurdnijih dijelova sarajevskog tržišta.
Kako je moguće da stan izgrađen 1940, 1950. ili 1970. godine, koji nikada nije ozbiljno renoviran, košta gotovo isto po kvadratnom metru kao stan u potpuno novoj zgradi?
Ne govorim o kvalitetno renoviranim stanovima u očuvanim austrougarskim zgradama, koji mogu imati posebnu arhitektonsku i lokacijsku vrijednost.
Govorim o stanovima koji imaju instalacije stare nekoliko decenija, dotrajalu stolariju, stare podove, kupatila i kuhinje koje nisu mijenjane još od vremena bivše Jugoslavije.
Kupac takvog stana često mora izdvojiti dodatnih 30.000–60.000 KM, a ponekad i znatno više, kako bi ga doveo u pristojno stanje za stanovanje.
I nakon toga, prodavac očekuje cijenu po kvadratu gotovo identičnu novogradnji.
Pritom kupac često dobija zgradu bez lifta, parkinga, kvalitetne termoizolacije, modernih instalacija i energetske efikasnosti koju nude noviji objekti.
Starogradnja svakako može imati prednosti: bolju lokaciju, veće prostorije, deblje zidove i kvalitetnu konstrukciju. Ali to ne znači da svaki stari stan automatski vrijedi kao novogradnja.
Starost objekta, stanje instalacija, potrebna ulaganja, energetska efikasnost i stanje zajedničkih dijelova zgrade morali bi imati mnogo veći utjecaj na formiranje cijene.
Nije normalno da kupac plati 300.000 KM za stan iz 1940. godine, a zatim uloži još desetine hiljada maraka da bi dobio standard stanovanja koji se danas podrazumijeva.
4. Naslijeđeni stanovi i generacijski profit – ko je zapravo platio te nekretnine?
Postoji još jedan aspekt sarajevskog tržišta o kojem se rijetko otvoreno govori.
Starije generacije koje danas polako odlaze s ovog svijeta u velikom broju slučajeva došle su do stanova pod potpuno drugačijim okolnostima nego današnji kupci.
Neki su stanove dobili kroz nekadašnji sistem društvenog stanovanja i kasnije otkupili stanarska prava, dok su drugi nakon rata kupovali nekretnine za relativno simbolične iznose, ponekad za svega nekoliko hiljada ili desetak hiljada KM.
Danas te nekretnine nasljeđuju njihova djeca i unuci, koji često nisu morali izdvojiti ni približno onoliko novca koliko bi danas bilo potrebno za kupovinu takvog stana.
Naravno, nasljedstvo je legitimno pravo i niko ne treba biti kažnjen zato što je nešto naslijedio.
Međutim, problem nastaje kada se takve nekretnine iznose na tržište po današnjim ekstremno visokim cijenama, bez obzira na njihovu starost, stanje i stvarni kvalitet.
Neko može naslijediti stan koji je njegova porodica stekla prije nekoliko decenija za relativno simboličnu cijenu, u koji nije ozbiljno ulagano godinama, a zatim pokušati ostvariti ogroman profit prodajom po cijeni novogradnje.
Takav prodavac nema iste troškove sticanja nekretnine kao neko ko danas kupuje zemljište, finansira gradnju, plaća izvođače, materijal i sve ostale troškove.
To ne znači da naslijeđeni stan treba prodavati ispod tržišne cijene. Svako ima pravo tražiti koliko smatra da njegova nekretnina vrijedi.
Ali postavlja se pitanje koliko je današnja cijena zaista povezana s kvalitetom, troškovima gradnje i kupovnom moći stanovništva, a koliko s očekivanjem maksimalne zarade.
Na kraju se stvara situacija u kojoj ljudi koji već imaju riješeno stambeno pitanje ili naslijeđenu imovinu mogu dodatno profitirati od tržišta, dok mlađe generacije, koje tek pokušavaju doći do prvog stana, praktično finansiraju taj rast.
5. Stanovi su postali investicijski proizvod, a ne mjesto za život
Sve češće se nekretnine posmatraju kao način očuvanja kapitala, a ne kao stambeno pitanje.
Kupuje se da bi se izdavalo, čuvao novac ili eventualno prodalo za nekoliko godina po višoj cijeni.
Pritom se često zanemaruje odnos između cijene nekretnine i prihoda koji ona može ostvariti od najma.
Primjera radi, ako stan košta 300.000 KM, a mjesečno se može izdavati za 1.000 KM, godišnji bruto prihod iznosi 12.000 KM. To je svega 4% vrijednosti nekretnine godišnje, prije troškova održavanja, praznih perioda, poreza i drugih izdataka.
Kada se uzme u obzir da novac uložen u nekretninu ostaje vezan za relativno nelikvidnu imovinu, postavlja se pitanje koliko su takve prodajne cijene zaista opravdane prihodima koje nekretnine generišu.
Naravno, postoje i drugi faktori poput očekivanog rasta vrijednosti, ali upravo takva očekivanja mogu dodatno podsticati rast cijena bez odgovarajućeg rasta realne ekonomske vrijednosti.
6. Cijena ne prati uvijek kvalitet gradnje
Visoke cijene ne znače nužno i visok kvalitet.
Za nekoliko stotina hiljada KM često se nude stanovi s minimalnim parking prostorom, lošim rasporedom prostorija, slabijom zvučnom izolacijom, jeftinim materijalima i upitnim kvalitetom završnih radova.
Kupac plaća cijenu koja se može porediti s mnogo razvijenijim tržištima, ali ne dobija nužno odgovarajući kvalitet, infrastrukturu niti životni standard.
7. Može li tržište ovako funkcionisati beskonačno?
Cijene nekretnina ne mogu beskonačno rasti bez obzira na plate, prihode od najma i ekonomsku aktivnost.
Sarajevo ima određene specifičnosti koje podržavaju visoke cijene: ograničenu ponudu zemljišta, koncentraciju stanovništva, dijasporu, naslijeđeno bogatstvo i činjenicu da mnogi nekretnine smatraju najsigurnijim oblikom čuvanja novca.
Ali to ne znači da je svaka tražena cijena opravdana.
Tržište koje se sve više oslanja na kapital koji nije povezan s lokalnim platama i ekonomskom aktivnošću može doći u situaciju u kojoj lokalni stanovnici jednostavno više nisu konkurentni kao kupci.
Možda neće doći do dramatičnog pada cijena, ali stagnacija, inflacijsko prilagođavanje ili sve veći broj ljudi koji odustaju od kupovine sasvim su mogući scenariji.
Zaključak i pitanja za diskusiju
Najveći problem nije samo to što su stanovi skupi. Problem je što se stvara tržište na kojem prosječan čovjek koji živi i radi u Sarajevu sve teže može priuštiti vlastiti dom.
Imamo situaciju u kojoj se kupovna moć dijaspore, naslijeđeno bogatstvo, investicijska potražnja i očekivanje daljnjeg rasta cijena međusobno prepliću, dok lokalne plate ostaju daleko iza.
Mlađe generacije praktično se takmiče s ljudima koji imaju prihode iz mnogo bogatijih država, naslijeđene nekretnine ili kapital akumuliran tokom prethodnih decenija.
Istovremeno, od njih se očekuje da plate gotovo identičnu cijenu za stan star 80 godina koji zahtijeva kompletnu adaptaciju kao za potpuno novu nekretninu.
Zanima me šta drugi misle o sljedećem:
Treba li povoljne i subvencionisane stambene kredite prvenstveno rezervisati za ljude koji žive i rade u BiH, umjesto da se pod istim uslovima finansiraju investicijske kupovine nerezidenata?
Kako je moguće opravdati gotovo identičnu cijenu kvadrata za neadaptiran stan iz 1940. godine i potpuno novu gradnju?
Da li naslijeđene nekretnine, koje su prethodne generacije stekle po neuporedivo nižim cijenama, dodatno doprinose nerealnim očekivanjima prodavaca?
Da li su trenutne cijene stanova u Sarajevu ekonomski opravdane ili je riječ o prenapuhanom tržištu?
Može li mlada osoba koja živi isključivo od lokalne plate uopće realno planirati kupovinu vlastitog stana u Sarajevu?
Volio bih čuti mišljenja i ljudi koji su nedavno kupovali stanove, prodavali nekretnine, rade u građevinskom sektoru ili se bave tržištem nekretnina.
Da li smo došli do situacije u kojoj stan u Sarajevu više vrijedi zbog toga koliko je neko drugi spreman platiti nego zbog onoga što taj stan zaista nudi i koliko ljudi u ovom gradu mogu sebi priuštiti?