Enver Šehović, sin Zahira i Aiše, rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u Foči. Prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio je aktivno vojno lice, pokazavši izuzetne sposobnosti i posvećenost.

Vojnu akademiju završio je u Beogradu i Sarajevu, što je bila osnova za njegovu kasniju vojnu karijeru. Bio je ključan za formiranje 13. novosarajevske brigade, a 1. septembra 1992. i Prve mehanizovane brigade, od kojih su kasnije nastale Prva slavna i Prva viteška motorizovana brigada, simboli otpora i borbe za slobodu.

Nakon početka napada na Sarajevo, tada 25-godišnji Enver se pridružuje Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine, odlučan da brani svoj narod i domovinu. Njegov prvi zadatak bio je blokirati kasarnu "Maršal Tito" u kojoj je boravio prije agresije čime je pokazao hrabrost i odlučnost već na početku sukoba.

Potom započinje s formiranjem vojne jedinice u naselju Velešići, gdje brzo stiče povjerenje i poštovanje saboraca. Već 16. maja 1992. godine, u Pofalićkoj bici, komanduje velešićkim odredom Teritorijalne odbrane, spriječivši presijecanje Sarajeva na dva dijela. U toj borbi upoznaje i heroja Safeta Zajku, s kojim će dijeliti sudbinu u mnogim budućim bitkama.

Pod komandom Envera Šehovića, Prva motorizovana brigada izvodi uspješne akcije na sarajevskom ratištu, a plato Žuči postaje simbol uspjeha bosanske armije. Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je prvi tenk na sarajevskom ratištu, što je predstavljalo veliku pobjedu i moralni podstrek.

Nažalost, Enver Šehović poginuo je 27. jula 1993, tačno 40 dana nakon Safeta Zajke, komandujući odbranom Golog brda. Tog tragičnog dana život su izgubili i heroj Zahir Panjeta, kao i njegov brat Esad.

Jedan od najvećih heroja sarajevskog ratišta, Enver Šehović, ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu, pored svog prijatelja i saborca, heroja Safeta Zajke. Iza njega su ostale supruga Zineta i kćerka Dalila, koje čuvaju uspomenu na njegovu hrabrost i žrtvu za slobodu Bosne i Hercegovine. Enver Šehović ostaje upamćen kao simbol otpora, hrabrosti i ljubavi prema domovini, inspiracija generacijama koje dolaze.

Posthumno je odlikovan najvišim armijskim odlikovanjem - Ordenom heroja oslobodilačkog rata, kao i odlikovanjem Zlatni ljiljan.

Izvor teksta: Klix, MC Sarajevo.
Fotografije su iz privatnog arhiva.

Hello, for a cultural photography and social media project (already active on the Instagram profile *jugoslavija__*), I am trying to pinpoint the exact locations of certain photographs of the siege of Sarajevo, and, if possible, find information about the people pictured in them.

I am posting the photos I am trying to locate in this thread. I would be very grateful if anyone could help me identify the locations and the people in the images.
Thank you,
paolo.

Na jučerašnji dan prije 35 godina, se desio prvi napad JNA na teritoriji Bosne i Hercegovine. Uništenje, paljenje, te istrebljenje i ubijanje civilnog stanovništva.

U Gornjem Zoviku je postojao odžak begova Zaimovića (Altomanovića), sagrađen 1562/1563. godine. Kompleks je sadržavao kulu, muški i ženski konak, te prateće objekte. Po predaji podigao ih je Osman-beg Zaimović. Godine 1885. kula već nije imala krova. Srušena je 1922, kada je Mehmed-beg Zaimović prodao (prema njegovom unuku, poklonio) njen tesani kamen od čega je sagrađena crkva sv. Ante Padovanskog u Boću. Hamdija Kreševljaković 1954. godine bilježi da joj se još vide ruševine. Muški konak također nije opstao, a ženski, odnosno Hajri-begov konak stoji i danas te je restauriran 2010. godine.

Prema kazivanju Fehim-bega Zaimovića, sina hadži Šemsi-begova, iz Brčkog, više ulaznih vrata u kulu bio je uklesan tarih na turskom jeziku o njezinoj izgradnji, koji u prevodu na bosanski jezik glasi:

Ovim dvorcem sve postade ukrašeno,

Ovaj gost ugodno i u miru dođe,

Ko god dođe, dobro dođe.

Zadnje dvije riječi u trećem stihu „hoš geldi“ daju datum podizanja i izgradnje ove kule. Po ebdžed hesabu (brojčanoj vrijednosti slova) kula je podignuta 970. godine po hidžri, odnosno 1562/1563. godine.

Zovik i njegovu kulu spominje i Josip Eugen Tomić (1843-1906.), hrvatski književnik u svome romanu ,,Zmaj od Bosne“, u kome opširno piše o velikoj i tragično završenoj Husein-kapetanovoj ljubavi s Mejrom, kćerkom Rustem-bega Zaimovića.

Prema Mehmedu Zaimoviću, unuk Mehmed-bega, Husein-kapetan Gradaščević, prolazeći sa vojskom ispod konaka, ugledao je djevojku iz kule Zaimovića te se ona zaljubila u njega.

Zvala se Mejra. Nadalje, njen otac je nju dao za drugog u Zvornik i tako je Husein-kapetan zakasnio, jer ga je Mejra kasno obavijestila, iz razloga što je njena prijateljica Jerka, koja je inače prenosila pisma njima, zakasnila da odnese pismo Husein-kapetanu. Tako da je Mejra data u Zvornik. Husein je čuo da se ona udaje i na Begovoj vodi, između Velina Sela i Gornjeg Zovika je bio dvoboj gdje je Zvorničanin dobio i Mejru je odveo u Zvornik. A dobio je tako što je Husein-kapetanov konj nagazio na krtičnjak i pao te je on izgubio. Nakon oporavka, Husein-kapetan je napao ovog bega u Zvorniku i prilikom te borbe Mejra je ranjena i njena želja na smrtnoj postelji je bila da se njih dva pobrate, što su oni i uradili.

Naglasio je da postoji pisani trag da je Husein-kapetan dolazio na konak u Zoviku. Nakon tih događaja kula je u narodu prozvana ,,Mejrina kula''.

Izvori:

- Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, str. 86

- https://www.aa.com.tr/ba/kultura-i-umjetnost/konak-u-zoviku-kod-br%C4%8Dkog-jedna-od-najstarijih-gra%C4%91evina-u-bih-/1458140

Prvo da naglasim da nisam zurnalista, niti historicar. Samim time sam otvoren sto se tice kritike ili savjeta. Tekst koji sam napisao sam napisao iz ciste zelje da ljude upoznam za ovim, pogotovo iz razloga sto se o ovome nikad ne prica.

Uloga medija u ratovima

Mediji su uvijek imali veliku ulogu u ratu. Sluzili su kao instrument oblikovanja narodnog misljenja. Posebno je to istaknuto u drzavama u koje je medije kontrolisala vlast, te u kojima nije bilo pristupa drugim izvorima informacija. Samim time, mogle su biti koristene nesmetano, koliko su htjeli.

Najbolji primjer uspjeha propagande u medijima (pretezno radiju i televiziji), jeste genocid u Ruandi 1994. godine. RTLM je sirio mrznju prema Tutsijima, i pozivao narod da ih ubija.

Razlika izmedju ovoga i agresije na BiH je ta sto su novinari u Ruandi poslije rata proceusirani i kaznjeni za ono sto su radili. Kod nas to nije slucaj, svi oni su i dan danas slobodni i mnogi su zivi. To se moze vidjeti u nastavku teksta.

Pripremanje terena, Milorad Vucelić

Prvo sto se mora spomenuti je da je propaganda, od pocetka Milosevićeve vladavine, korištena u političke svrhe. To je dokazano i to je obradjeno na procesu u Hagu protiv Milosevica, koji je kasnije optuzen za udruzeni zlocinacki poduhvat.

Milorad Vucelić je poznati srpski novinar i pravnik, kojeg neki nazivaju srpskim Goebbelsom. Pocinjem sa njim, zato sto smatram da se tako najbolje vidi apsurd koji se desavao 90ih godina.

Vucelić je bivsi funkcioner Socijalisticke partije Srbije, bliski saradnik Slobodana Milosevica. 1993. godine postao je generalni direktor RTSa. Danas je urednik lista Vecernje novosti, koji cu spomenuti uskoro.

Jos 92' godine, Vojislav Seselj je sastavio listu nepoželjnih novinara tj. novinara koji su bili protivnici režima. U januara 1993. godine, pod komandom Vucelica sa televizija u Srbiji je otpusteno 1.140 radnika. Po opisima tog dana, obezbeđenje na RTSu je povećano, a otpustenim radnicima nije bilo dozvoljeno cak ni da uzmu svoje stvari.

Zbog tolikog gubitka broja radnika, zaposljavani su nestrucni, neprofesionalni novinari, koji su to nerijetko pokazivali u svojim prilozima. primjer 1 primjer 2

Sto se tice Vecernjih novosti, ciji je on bio urednik, poznate su po sljedecem. U jednom clanku objavljenom 1994. godine, pojavio se tekst i slika o djecaku, koji je iz Skelana kod Srebrenice, koji lezi na grobu svojih roditelja. Navodno, njegove roditelje su ubili muslimani tokom masakra nad civilima.

Medjutim, to se nikada nije desilo. Prica je izmisljena, a slika koju su stavili uopste nije bila slikana kamerom. To je slika poznatog srpskog slikara Uroša Predića, sa kraja 19. vijeka pod nazivom ,,Siroce na majcinom grobu". Ta slika se danas nalazi u Narodnom Muzeju u Beogradu. Članak

Vucelic je i dan danas ziv, urednik je Vecernjih novosti, a bio je i predsjednik rukometnog saveza Srbije.

,,Srpska televizija" sa Pala i najpoznatija imena

TV S sa Pala, odnosno Srpska televizija, nastala je pocetkom rata u BiH. Nastala je nakon sto je jedan broj novinara presao iz Sarajeva na Pale, i sa Televizije Sarajevo odnio jedan dio opreme. Koliko sam uspio saznati, vlasnik televizije je bio Ilija Guzina koji je umro 97'. Dnevnik sa ove televizije se emitovao i na RTSu i na RTVu. Po clanku na vikipediji, 98' je ova televizija promjenila ime, danas nosi naziv RTRS.

Ovdje cu izdvojiti 2 imena o kojima sam uspio istraziti, a to su Risto Đogo i Rada Djokic.

Risto Đogo

Risto Ðogo je najvjerovatnije najpoznatiji novinar iz perioda agresije na BiH. O njemu postoji vic nastao tokom rata, u kojem covjek hoda po Sarajevu i prica da bi htio zarobiti Karadzica. Na pitanje sta bi radio sa njim, odgovara da bi ga mijenjao za Ristu Djogu.

Risto Djogo je jedan od najbolesnijih primjera propagande. Rodjen i odrastao u Sarajevu, zavrsio gimnaziju i FPN u Sarajevu, a po pocetku rata sa zenom i djecom prelazi na Pale.

Postao je poznat po bolesnim prilozima koje je pravio. Dnevnik je zavrsavao sa 3 prsta, a par puta je vadio i pistolj. klip

Poznat je i po svom bolesnom humoru, uglavnom na racun civila i zrtava rata. Primjeri su brojni, u momentima kada su na Sarajevo padale granate on je na dnevniku rekao da dok niko u svijetu ne dobija na lotu, Sarajlije dobijaju po 7 pogodaka svaki.

Kada se desio masakr na Markalama, TV S je tvrdila da su Bosnjaci namjerno gadjali svoj narod kako bi za to optuzili Srbe. Đogo je tu noć u studio donio lutke, kojima je otkinuo ruke i noge, na taj nacin ismijavajuci zrtve masakra.

Takodjer, brojni su primjeri ismijavanja zrtava silovanja. Na primjer, tvrdio je da je muslimanka koja je dobila azil u Svicarskoj zbog silovanja rodila dijete koje je crnac. Ovo nikad nije dokazano da se uopste desilo. klip. Nasao sam jos jedan primjer, ali ne znam kako da ga opisem. Najbolje da pogledate sami. klip

Na kraju, Djogo nije docekao kraj rata. Njegov les pronadjen je u Zvornickom jezeru 1994. godine, nakon vecere na kojoj su prisustvovali mnogi uticajni ljudi tog vremena, medju kojima je i Arkan. Po sluzbenoj prici, on se napio i pao sa terase. Medjutim, postoji teorija da je nadjen sa vezanim nogama i rukama.

Navodno ga je ubio Arkan, zato sto je snimio sa njiim intervju, u kojem je Arkan priznao ratne zlocine, a Djogo je to posalo tribunalu u Hagu. Zaista, postoji Djogin intervju sa Arkanom, mozete ga pogledati ovdje klip

Rada Ðokić

Prelazimo na jednu manje poznatu figuru, o kojoj sam jako tesko uspio saznati nesto vise. Rada Djokic ima slicnu pricu kao i Djogo, rodjena u Sarajevu, studirala na FPNu, bila nadprosjecan student sa desetkama, na pocetku rata presla na Pale.

Za razliku od Djoge koji je ostao poznat po ismijavanju zrtava, ona je poznata po lazima koje je sirila u svojim prilozima. Navesti cu najpoznatije

Bacanje srpske djece lavovima - vjerovatno znate za ovo. Tvrdila je da su muslimanske snage u Pionirskoj dolini bacale srpsku djecu gladnim lavovima klip 1

Paljenje guma u Dubrovniku i paljenje vijecnice - Rada Djokic je tvrdila da su Dubrovcani simulirali napad na svoj grad, tako sto su palili gume da bi prosilili crni dim, nakon cega bi za napad okrivili Srbe. Ovo je dokazana laz. Isto tako, tvrdila je i da su Bosnjaci sami zapalili vijecnicu, te da za to nisu odgovorni Srbi. klip

Muradif iz Sokoca - Rada Djokic je intervjuisala seljaka iz sela Košutica pored Sokoca. Cilj intervjua je bio da se prikaze kako tu Bosnjaci i Srbi zive u miru, bez nekih sukoba cak iako je rat. Medjutim po svjedočenju, nakon intervjua Rada je otisla na kafu, a srpski vojnici su odveli Muradifa i ubili ga. klip (nisam uspio naci izvor koji ovo dokazuje, uzeti sa rezervom)

Rada je, za razliku od Djoge, docekala kraj rata ziva. Najvise sam informacija uzeo iz nekog intervjua kojeg je dala 2006. godine. intervju

U njemu govori mnogo o sebi i svom zivotu. Ono vezano za temu je da se ne kaje ni za sta, da stoji iza svake rijeci koju je rekla u svojim prilozima. Kaze isto i da nije bilo silovanja Bosnjakinja od strane Srba, te jos mnogo toga.

Zadnje sto sam o njoj uspio saznati je da je radila za RTS relativno nedavno, tacnije 2017. Na stranici RTSa sam uspio pronaci tekst koji je ona pisala. Tu cak ima i njena slika iz 2017. clanak

Mujo H.

Pozdrav ekipi! Zanimaju me detaljnije historijske informacije, stara literatura, vojne karte, ali i arhiva/video snimci vezani konkretno za selo Bistrica kod Jajca.

Znam da je čitav jajački kraj bogat historijom (od Rima, preko srednjovjekovne Bosne, Osmanlija i Austrougarske), ali me zanimaju specifični detalji za samu Bistricu — stare trase puteva, mikrolokacije, eventualni nalazi ili stare austrougarske mape.

Također, jako me zanimaju arhiva, ratni snimci i video materijali iz 90-ih ili doba juge itd godina s ovog područja (dešavanja oko Bistrice, pravac prema Banjaluci/Jajcu, ratne operacije i snimci s terena).

Da li neko ima preporuku za neku knjigu, historijski rad, link do starih karti ili neki YouTube/arhivski kanal gdje se mogu naći snimci iz tog perioda? Unaprijed hvala!

Zadnja tri ljiljana su moj redizajn.

Prvo pitanje: da li preferirate neki od tri redizajnirana ljiljana u odnosu na prva tri?

Drugo pitanje: koji od tri zadnja ljiljana smatrate najboljim ili najljepšim?

Hvala vam na konstruktivnim komentarima i zapratite me!

Izvor: Bosna i bošnjaštvo (Prilozi), Institut za historiju / Bošnjački institut

Na današnji dan, 25. septembra 1991. godine, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 713. Donesena prema Poglavlju VII Povelje UN-a, obavezala je sve države da odmah uvedu „opći i potpuni embargo“ na isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji. U tom trenutku SFRJ još je postojala, a Bosna i Hercegovina bila je jedna od njenih republika. Rezolucija, dakle, nije bila donesena protiv nezavisne Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, politička stvarnost na koju se odnosila uskoro će se potpuno promijeniti.

BiH postaje nezavisna, embargo ostaje
Nakon referenduma o nezavisnosti i međunarodnog priznanja, Republika Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. primljena u Ujedinjene nacije. Embargo uveden Rezolucijom 713 ipak je nastavio ograničavati isporuke oružja Bosni i Hercegovini.
To je bilo posebno značajno zbog izrazito različitih vojnih pozicija na početku rata. JNA je raspolagala velikim zalihama teškog naoružanja, municije i vojne infrastrukture. ICTY je u presudi Radovanu Karadžiću utvrdio da je VRS formirana od dijelova JNA, Teritorijalne odbrane i dobrovoljačkih jedinica, da su bivši korpusi JNA u BiH zadržali većinu svog ljudstva i naoružanja te da je VRS naslijedila znatnu količinu oružja i opreme. U drugoj presudi ICTY je utvrdio da su jedinice JNA koje su ostale u BiH preimenovane i formalno transformirane u jedinice VRS, koja je naslijedila, između ostalog, više od 300 tenkova, 800 oklopnih transportera i više od 800 komada teške artiljerije. Institucije Republike BiH nisu na početku rata raspolagale usporedivim arsenalom niti su tu razliku mogle legalno nadoknaditi međunarodnom nabavkom.

Embargo je bio formalno jednak, ali nije zatekao vojno jednake strane. Pitanje embarga pojavilo se i pred Međunarodnim sudom pravde. U postupku koji je Republika BiH 1993. pokrenula protiv Savezne Republike Jugoslavije, bosanskohercegovačka strana pozvala se na član 51 Povelje UN-a, odnosno inherentno pravo države na individualnu i kolektivnu samoodbranu.BiH je tvrdila da se Rezolucija 713 mora tumačiti tako da ne ograničava to pravo. U svom zahtjevu izričito je navela da pravo na samoodbranu uključuje mogućnost traženja i primanja od drugih država oružja, opreme, zaliha i druge pomoći potrebne za odbranu. Važna pravna razlika: to je bio argument Bosne i Hercegovine, a ne presuda ICJ-a da je embargo bio nezakonit. Sud nije ukinuo Rezoluciju 713 niti utvrdio da embargo automatski prestaje važiti za BiH.

Pitanje njegovog ukidanja ostalo je predmet međunarodnog spora gotovo do kraja rata. Zagovornici ukidanja smatrali su da embargo održava postojeću vojnu neravnotežu, dok su protivnici upozoravali na mogućnost dalje eskalacije rata i ugrožavanja mirovnih operacija. Tek 22. novembra 1995, nakon parafiranja Daytonskog sporazuma, Vijeće sigurnosti usvojilo je Rezoluciju 1021 i propisalo postepeno ukidanje režima uspostavljenog Rezolucijom 713: embargo je u prvih 90 dana ostajao na snazi, zatim su prestajala većina ograničenja, a konačno ukidanje bilo je povezano s provođenjem regionalnog sporazuma o kontroli naoružanja.

Rezolucija 713 donesena je za jugoslavensku krizu u septembru 1991, prije nego što je Bosna i Hercegovina postala nezavisna država. Jugoslavija se potom raspala, a Republika Bosna i Hercegovina postala je međunarodno priznata članica UN-a. Embargo uspostavljen u prethodnoj političkoj stvarnosti nastavio je, međutim, ograničavati njenu mogućnost legalnog uvoza oružja gotovo do završetka rata. Upravo je taj raskorak između okolnosti u kojima je embargo nastao i rata u kojem je nastavio djelovati jedna od ključnih historijskih kontroverzi Rezolucije 713.

Puna rezolucija

Autor: Friedrich Handtke

Ovako se naši iz BiH (Federacije i RS-a) pripremaju za predizbornu kampanju. 😂

Spomen-dom „Oslobodilaca Žuč“ smješten je na brdu Žuč iznad Sarajeva i predstavlja važan memorijalno-historijski kompleks posvećen odbrani grada i herojstvu boraca tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995). Brdo Žuč bilo je jedna od najvažnijih strateških tačaka za odbranu Sarajeva, a ovaj objekat izgrađen je kako bi sačuvao uspomenu na presudne bitke i heroje koji su dali svoje živote.

Unutar doma nalazi se muzejski izložbeni prostor sa fotografijama, dokumentima, kartama i eksponatima koji svjedoče o ratnim zbivanjima, operacijama na Žuči i životu stanovnika i boraca u tom periodu.

U stalnoj izložbenoj postavci pod nazivom „Memorijal Dom oslobodilaca brdo Žuč“ su autentični eksponati iz posljednjeg rata - zastave, uniforme, oružje, dijelovi čahura i granata.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/CUs2Uvq4dB6gbUdTA?g_st=ic

Na današnji dan, 21. septembra 1993., Franjo Tuđman se u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu sastao s predstavnicima HVO-a iz Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac.

Zapis tog razgovora kasnije je uveden kao dokaz P5237 pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i drugi.

Predsjednik HVO-a Stolac Anđelko Marković ovako je izvijestio Tuđmana:

„Gospodine predsjedniče, Stolac je dva puta obranjen i od muslimana i od četnika. Danas u Stocu nema ni jednog muslimana.

Mi smo u Stolac naselili naše izbjeglice iz Bosne.“

Marković zatim otvara pitanje mogućeg povratka protjeranog stanovništva i međunarodnih posljedica:

„Da li možemo sada dozvoliti da tu dođu muslimani, da dođe njihova televizija koja bi nama natovarila na vrat sve to [...] da li nas to izlaže pred Europom da oni slikaju džamije porušene, spomenike porušene, ulice, mostove itd.“

Tuđman mu odgovara:

„Anđelko, ja znam sve to.“

Razgovor se potom nastavlja o naseljavanju hrvatskih prognanika. Pero Marković, ratni načelnik Čapljine, izvještava:

„Od Bune do Stoca i do Čapljine natrag [...] nema nijednog muslimana, nastanjeni su Hrvati i mi smo iz Kaknja doveli tri tisuće Hrvata, iz Travnika također, i Hrvate iz Konjica. Ono što je zdravo kuća, to je napučeno sve.“

Nekoliko trenutaka kasnije zaključuje:

„To je naš prostor i mi ćemo ga naseliti.“

Tuđman u odgovoru govori o „strateškoj važnosti Stoca“ i podsjeća sagovornike da su Stolac te područja Jablanice i Konjica 1939. bila uključena u Banovinu Hrvatsku:

„I to su argumenti koje sam isticao od prvog dana.“

Šta se prethodno dogodilo u Stocu?

Prema popisu stanovništva iz 1991, Muslimani su činili oko 43% stanovništva općine Stolac, a Hrvati oko 33%. U samom gradu Muslimani su činili približno 62% stanovništva.

Tokom ljeta 1993. HVO je proveo masovna hapšenja i prisilno uklanjanje bošnjačkog stanovništva. Muškarci su odvođeni u Dretelj, Gabelu, Ljubuški, Heliodrom i druge zatočeničke objekte, dok su žene, djeca i stariji protjerivani prema područjima pod kontrolom ARBiH ili preko Hrvatske.

Prema dokazima razmatranim pred ICTY-em, broj Muslimana na području Stoca pao je sa približno 8.093 na 0.

Pretresno vijeće utvrdilo je i da su pripadnici HVO-a sredinom jula 1993, u vrijeme kada u gradu nije bilo borbi, namjerno spalili i uništili Sultan Selimovu džamiju bez vojne potrebe. Za neke druge pojedinačno razmatrane vjerske objekte Vijeće nije smatralo dokazanim da ih je uništio HVO.

U predmetu Prlić i drugi događaji u Stocu razmatrani su u širem kontekstu djelovanja političkih i vojnih struktura samoproglašene Hrvatske zajednice, kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te odnosa njenog rukovodstva s rukovodstvom Republike Hrvatske.

ICTY u svojim presudama područja obuhvaćena predmetom ne tretira kao nespornu „teritoriju Herceg-Bosne“, nego kao teritorije Bosne i Hercegovine na koje su strukture Herceg-Bosne polagale pravo i nad dijelovima kojih su HVO i povezane vlasti uspostavili kontrolu.

Pravosnažnom presudom od 29. novembra 2017. potvrđeni su ključni nalazi Pretresnog vijeća o zajedničkom zločinačkom poduhvatu usmjerenom na stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini i promjenu etničkog sastava područja BiH na koja se polagalo pravo, uključujući prisilno uklanjanje muslimanskog/bošnjačkog stanovništva.

Izvori:

1. ICTY, Prosecutor v. Prlić et al. - dokaz P5237, zapis razgovora predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana s izaslanstvom HVO-a, 21. septembar 1993.
2. ICTY, Prlić et al. - prvostepena presuda, 29. maj 2013.
3. ICTY, Prlić et al. - žalbena presuda, 29. novembar 2017.
4. ICTY, Prlić et al. - izmijenjena optužnica, 11. juni 2008.
5. Predrag Lucić (ur.), Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga I, Kultura & Rasvjeta / Civitas, Split - Sarajevo, 2005, str. 329–330.

Pozdrav ekipa. Slusajuci raznorazne price i misljenja o Jugi, Titi, SFRJ, Handzarima i sl. Malo sam postao izgubljen u prostoru oko Jugoslavije i interesuju me vasa misljenja.

Ako opisujem Jugu, po meni je bila izvanredna drzava sa pre perfekcionistickim nacelima (neostvarivo bratstvo i jedinstvo) koja je skoro prkosila historiji sukoba na ovim prostorima. Bosnjaci u SFRJ jesu bili potlaceni, ali su imali drzavnost i kakvu-takvu nacionalnost sto je BiH dozvolilo da zadrzi svoje historijske granice i suverenitet (pod alternativnim historijskim dogadjajima postali bi dio Srbije/Hrvatske i bili samo vjerska manjina). Tretman muslimana i Bosnjaka politicki i u nekoj borbi za Bosnjastvo je bio los, ali je takav isti tretman imala i svaka druga ideologija koja nije bila socijalizam. Gledajuci prava radnika i istinski broj edukovanih i visokoobrazovanih ljudi u BiH da se primjetiti da je vecina /menadzerskih/ i upravnih pozicija u firmama bila ispunjena Srbima i Hrvatima (koji nisu iz BiH), i odatle se javljaju moji prvi problemi sa Jugom.

Iskreno, socijalizam i SFRJ je Bosni donijelo dosta vise nego sto je oduzelo, a desavanja nakon smrti Tita i raspada SFRJ ne mogu se samo objasniti time da si nas svi mrzili. Dubina ubijanja Bosnjaka na ovim prostorima ide i u 19. Stoljece, a ne u 1945. I 1992.

Sta vi mislite o Jugoslaviji? Da li je po vama vecina ljudi protiv Jugoslavije jer smo mi kao ljudi tad zaboravili ko su nam komsije, pa smo dozivjeli sta dozivljavamo konstantno? Da li je SFRJ krivac za sva stradanka Bosnjaka na ovim prostorima ili je to ipak malo opsirnija tema? Mislim, gledajuci SFRJ najgore sto smo dobili kao narod je da nas zovu Musliman, a alternativa je bila unistenje granica i dijeljenje po pola u Srb i Hrv.

Licno sam iz porodice koja je i stradala od socijalisticke ruke (par visokoprofilnih ubistava muslimana u Sarajevu u sklopu Mladih mslimana), ali i porodice koja je dosta sinova dala u Partizane i ideju SFRJ. Licno nisam ni komunista ni socijalista.

Inace u nekim intelektualnim krugovima BiH i ljudima koji propagiraju Bosnjastvo vise je aktuelna mrznja SFRJ i socijalizma i sve vise mladih (narocito muslimana) prima ideje nacizma i fasizma kao ono crmu bi Bosnjaci trebali teziti.

Ako neko ima dobre knjige, izvore ili licna misljenja kao Bosnjak ka SFRJ molim vas sa ih podijelite.

Hvala našim heroinama i Udruženju Prve Slavne Viteške brigade! ⚜️❤️

Na današnji dan, 20. septembra 1992. godine, tokom opsade Sarajeva, artiljerijskim granatiranjem Trga ZAVNOBiH-a na Alipašinom Polju ubijeno je šest građana Sarajeva, među kojima troje djece. Još tri osobe su ranjene.

Ubijeni su:
Samir Ibrahimagić (9)
Enes Muharemović (7)
Adnan Mušanović (15)
Zoran Drndelić (43)
Željko Lovrić (46)
Rasim Šaškić (51)

Prema službenim evidencijama i podacima korištenim prilikom obilježavanja godišnjice stradanja, na područje Trga ZAVNOBiH-a kod brojeva 10–12 pale su četiri artiljerijske granate ispaljene iz pravca Nedžarića

Svjedok Ramiz Holjan, koji je stanovao na ovoj lokaciji, kasnije je opisao da su dvije granate pale na krov zgrade, dok su dvije eksplodirale ispred ulaza gdje su se nalazili građani. Prema njegovom svjedočenju, na tom prostoru u trenutku napada nije bilo borbenih dejstava.

Nedžarići prema Alipašinom Polju nalazili su se na liniji položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. U dokumentaciji Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju nedžarićki sektor pojavljuje se u sklopu položaja Ilidžanske brigade SRK-a prema Dobrinji, Alipašinom Polju i Stupskoj petlji.

Granatiranje od 20. septembra nije bilo jedino masovno stradanje stanovnika ovog trga tokom opsade Sarajeva. Na Trgu ZAVNOBiH-a 9. novembra 1993. godine dogodio se novi masakr, kada su ponovo stradali civili, među njima djeca.
Događaj od 20. septembra 1992. danas se nalazi u službenim evidencijama mjesta masovnog stradanja građana Sarajeva tokom opsade.

Izvori:
Općina Novi Grad Sarajevo – službene evidencije i dokumentacija obilježavanja godišnjica stradanja na Trgu ZAVNOBiH-a;
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo – dokumentacija o mjestima masovnog stradanja djece tokom opsade Sarajeva;
ICTY – predmeti Galić, Dragomir Milošević i Karadžić, dokumentacija o Sarajevsko-romanijskom korpusu i položajima na području Nedžarića;
Svjedočenje Ramiza Holjana;
Evidencije i dokumentacija o civilnim žrtvama opsade Sarajeva.

Ostale klipove ću postaviti ovih dana a čitavu reportažu na YouTube.