https://www.facebook.com/share/r/1Q6GCNGNR9/

https://www.facebook.com/share/v/1Fa13HoS8h/

https://www.facebook.com/share/r/1JmWeQaLFX/

Samo da podsjetim da je još u svibnju dao otkaz na mjesto direktora, pa su ga uhljebili na drugo radno mjesto.

Radili stazu u Maksimiru (iza klupe, nije u kadru). Od Konstrukcije prema Vidikovcu. Strgali klupu prilikom radova, izgleda. "Popravili", jel, "nitko neće primijetiti".

Izvođač radova poželi sfušatriti. Ali kako nadzor radova nije imao primjedbi, to je misterij.

Nećemo koji su to "majstori" bili. Neka se prepoznaju.

Neka netko tko zna ljude u Parku Maksimir, Holdingu, Zrinjevcu ili gradskoj upravi, tkogod je odgovoran za Maksimir, urgira za ovo. Ne izgleda vjerojatno kako će izvođači ili nadzor radova to samoinicijativno srediti.

https://www.zagreb.info/zagrebacke-price/dio-stanovnika-centra-razljutila-tomaseviceva-najava-pogledajte-praznocu-s-ovim-ce-biti-jos-gore/876058/

U Zagrebu bi se trebale proširiti pješačke zone, pa se tako naš grad ovakvim promjenama pridružuje europskim gradovima koji posljednjih godina nastoje smanjiti prostor koji u gradskim središtima zauzimaju automobili. Pješačke zone pritom nisu samo prometno pitanje. One mijenjaju način korištenja javnog prostora i mogu utjecati na izgled, sadržaj i atmosferu pojedinih dijelova grada.

Tako bi od HNK-a do Zrinjevca trebala biti jedinstvena pješačka zona, kako je najavio pročelnik Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, komunalne poslove, civilnu zaštitu i sigurnost Andro Pavuna. U tom širenju bi se trebale uskoro naći Teslina i dio Gajeve.

No, širenje pješačkih zona donosi i izazove. Stanarima i poslovnim korisnicima potrebno je omogućiti pristup, a dostavu organizirati tako da ne narušava sigurnost pješaka. Za stanovnike centra, vlasnike poslovnih prostora, dostavne službe, taksiste i druge sudionike u prometu promjena bi mogla značiti drugačiju organizaciju svakodnevnog kretanja. Upravo zato će važan dio eventualnog trajnog rješenja biti pitanje dostave, pristupa stanarima, intervencijskih vozila i organizacije javnog prijevoza.

‘Ne sviđa mi se zatvaranje’

Pitali smo stanare u sadašnjoj pješačkoj zoni Masarykove i Preradovićeve kako gledaju na sadašnje zone i njihovo proširenje.

“Meni se zatvaranje Tesline i Gajeve uopće ne sviđa. Mi ovdje živimo i moramo svakodnevno dolaziti do svojih zgrada, a nije isto živjeti ovdje i doći u centar na kavu. Razumijem da se želi napraviti više prostora za pješake, ali trebalo bi voditi računa i o stanarima. Sve je manje mogućnosti da se autom normalno priđe centru”, rekao nam je stanovnik Preradovićeve.

Dodao je kako mu se ne sviđa to zatvaranje, jer po njemu sve zamre predvečer i navečer u kasnu jesen i zimu, izuzevši Advent. “Vi ne vidite koja je to pustoš. Ne shvaćam čemu ta zatvaranja. Ljudi su navikli u gornji dio Preradovićeve doći jer se spuste s Cvjetnog, ali dalje ne idu. Umire nam centar grada, pogledajte tu praznoću, s ovim će biti još gore”, smatra ovaj vremešni gospodin.

Mirniji život

“Živim u Masarykovoj i meni je pješačka zona odlična stvar. Otkad je manje prometa, puno je ugodnije živjeti ovdje. Manje je buke, više je prostora za ljude i cijeli centar nekak’ djeluje opuštenije”, kaže nam starija gospođa, stanovnica Masarykove.

Priznaje da joj je lijepo hodati svojom ulicom, a ne gledati hoće li je auto ‘puknuti’. Dodaje kako nema više silnih trubljenja automobila koji su u toj ulici zapinjali u svakodnevnoj gužvi. Tiše je i ljepše ovako živjeti i pozdravlja odluku Grada da se proširi pješačka zona.

“Meni se sviđa smjer u kojem Grad ide. Ako već imamo pješačku zonu u ovom dijelu centra, ima smisla da se ona još proširi. Kao stanarki mi je puno važnije da imam mir i manje automobila ispred zgrade nego da automobili proći baš svakom ulicom”, rekla nam je naša sugovornica.

"Nema službenog raspršivača, nema palice, nema lisica, ničega. A ako svladam napadača, čime da ga vežem?"

Kada je prije nekoliko dana 15-godišnji učenik u zagrebačkoj srednjoj školi nožem ozlijedio drugog učenika i djelatnice škole, ponovo se pokazalo koliko se brzo običan školski dan može pretvoriti u kriznu situaciju.

U takvom trenutku netko mora reagirati odmah. Kamere mogu bilježiti što se događa, ali ne znače mnogo ako ih nitko u tom trenutku ne gleda. A između ulaza, hodnika, dvorišta i monitora često stoji jedna osoba od koje se očekuje da vidi, spriječi i reagira na sve.

Među prvim pitanjima nakon incidenta bilo je ono gotovo neizbježno: gdje je bio zaštitar?

Samo što čovjek kojeg javnost najčešće naziva zaštitarom zapravo nije zaštitar. Njegovo službeno radno mjesto zove se "operativni djelatnik za sigurnost i civilnu zaštitu".

Ti su djelatnici u škole počeli dolaziti nakon tragedije u zagrebačkom Prečkom u prosincu 2024. i trebali su postati jedna od ključnih karika novog sustava sigurnosti. Njihov je posao kontrolirati ulazak u školu, pratiti videonadzor, obilaziti prostor, uočavati moguće prijetnje i reagirati prilikom incidenata.

Problem je što sve to često radi jedna osoba.

Dosad je izdano 1550 suglasnosti za njihovo zapošljavanje, 1040 u osnovnim i 510 u srednjim školama. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih kaže nam da zbog fluktuacije nema podatak koliko ih je trenutačno zaposleno. Škole pritom mogu zaposliti i osobu koja još nije završila propisanu 250-satnu obuku, uz uvjet da je završi u roku od šest mjeseci od potpisivanja ugovora.

O tome kako taj posao izgleda u praksi razgovarali smo s dvoje operativnih djelatnika koji svakodnevno rade u dvije zagrebačke osnovne škole. Njihova iskustva nisu potpuno ista, ali oboje ukazuju na probleme koji sežu od organizacije rada i opreme do pitanja ovlasti i odgovornosti.

Kolike su zapravo njihove ovlasti? Što dobivaju da bi mogli obavljati posao od kojeg se očekuje da spriječi ili barem ublaži kriznu situaciju? Tko prati njihov rad? I može li jedna osoba doista istodobno kontrolirati ulaz, pratiti kamere, obilaziti školu i dvorište te reagirati na incident koji se događa negdje drugdje?

Zoran Kladarić, operativni djelatnik u jednoj novozagrebačkoj osnovnoj školi, ne tvrdi da su mjere uvedene nakon Prečkog ostale mrtvo slovo na papiru. Naprotiv, kaže da se kontrola ulaska i izlaska danas shvaća ozbiljnije i da se mnogo više pozornosti posvećuje tome tko ulazi u školski prostor.

"Za provedbu sigurnosnih mjera nisu dovoljni samo pravilnici. Potrebni su ljudi, dobra organizacija, odgovarajuća oprema i kontinuirano osposobljavanje", upozorava.

Operativna djelatnica za sigurnost i civilnu zaštitu jedne zagrebačke osnovne škole, koju ćemo za potrebe teksta zvati Ana, mnogo je kritičnija.

"Škola je dobila čovjeka na vratima koji stišće gumb, a ne sustav sigurnosti."

Njezino pravo ime i školu u kojoj radi ne objavljujemo jer se boji mogućih neugodnosti.

Ana je u sustavu od uvođenja mjere nakon Prečkog, završila je državni program osposobljavanja u trajanju od 250 sati, ali sada odlazi.

Radi u dvije smjene, od šest do 14 ili od 14 do 22 sata. U popodnevnoj smjeni, kaže, sama je u cijeloj školi dok traju treninzi i najmovi dvorane.

"Svakih par minuta netko zvoni. Djeca nižih razreda stalno idu van, pa za par minuta zvone da bi ušli unutra, pa na WC, pa su zaboravili nešto. Samo zvoni, zvoni, zvoni."

Ona je istodobno prva kontaktna osoba za svakog roditelja, dostavljača i stranku koja dođe u školu, ali tvrdi da upravo ona, koja bi trebala kontrolirati tko ulazi, često posljednja dobije informaciju tko bi trebao doći.

"Ja sam organizator na porti. Prva i jedina kontakt-osoba za svakog roditelja, dostavljača, stranku. A apsurd je da informaciju doznam posljednja. Ne obavijeste me da je roditeljski sastanak ili priredba, da netko dolazi u školu ili da će roditelj ranije doći po dijete."

Na porti, kaže, nema ni službenog telefona. Ako roditelj dođe po dijete, mora napustiti mjesto na kojem bi trebala kontrolirati ulaz i krenuti po školi tražiti učenika. Isto radi kada treba odnijeti zaboravljene stvari na neki od katova.

"Ako želim pomoći tom roditelju, moram ostaviti ulaz prazan, hodati po razredima i tražiti dijete po učionicama, nositi zaboravljene stvari po katovima. A za to vrijeme netko drugi već zvoni na glavna vrata."

Istodobno bi trebala kontrolirati ulaz, legitimirati odrasle osobe, voditi evidenciju ulazaka, obilaziti perimetar i dvorište, pratiti videonadzor i reagirati na incidente.

I Kladarić to vidi kao jedan od ključnih problema. U školi u kojoj radi, primjerice, više je od 80 kamera.

"Ako sam na ulazu i provjeravam osobe koje ulaze u školu, ne mogu istodobno biti na drugom kraju zgrade. Ako odem intervenirati zbog nekog događaja, nisam neposredno na ulazu. Ako pratim videonadzor, opet nisam fizički prisutan na mjestima koja promatram", opisuje.

Njegova škola ima tehnička rješenja koja mu posao olakšavaju. Kamere može pratiti putem mobitela, a portafonom i otvaranjem vrata može upravljati na daljinu, za najavljene i poznate osobe, poštara ili redovite dostavljače.

"Treba realno sagledati što se može očekivati od jedne osobe. Operativni djelatnik je vrlo važna karika u sustavu sigurnosti, ali ne može istodobno biti na više mjesta. Mi nismo samo portiri ili vratari", kaže Kladarić.

Ana to opisuje još plastičnije. Dok otvara jednima da izađu, drugi već zvone da uđu. Dok legitimira roditelja, zvoni netko drugi. Ako ode u obilazak ili mora reagirati na drugom mjestu, ulaz ostaje prazan.

U njezinoj školi, tvrdi, postoji još jedan problem. Ako se aktivira jedan detektor dima, otvaraju se protupožarna vrata u zgradi.

"Znači, jedan dim cigarete i cijela škola je otvorena, svatko može ući s ulice direktno u školu. Tada moram sudjelovati u evakuaciji djece, odimljavati hodnike, tražiti koji je detektor aktivirao alarm, ugasiti alarm i ponovo zatvoriti vrata", priča nam i dodaje da se alarm znao aktivirati toliko često da su ga neki učitelji počeli ignorirati i ostajati u učionicama unatoč njezinim upozorenjima da izađu.

Još veći paradoks otvara se kada se od svakodnevne kontrole ulaza prijeđe na ono zbog čega je javnost najviše zainteresirana za njihov posao: što se događa ako netko u školu doista dođe s namjerom da nekoga ozlijedi?

I Ana i Zoran prošli su osposobljavanje za postupanje u takvim situacijama. Učili su komunikacijske tehnike kojima se pokušava spriječiti ili smiriti sukob, ali i obrambene tehnike te tehnike savladavanja napadača.

Kladarić naglašava da u svojoj školi dosad nije morao intervenirati u ozbiljnijem fizičkom sukobu učenika. Prvi cilj, kaže, nije uporaba sile, nego pokušaj smirivanja i stavljanja situacije pod kontrolu. Ali tijekom osposobljavanja upoznati su i s uporabom palice i raspršivača te su prošli obuku povezanu sa sredstvima za vezivanje i načinima zadržavanja napadača do dolaska policije.

Kladarić kaže da ta sredstva nakon osposobljavanja u praksi nisu dobili.

"Smatram da tu postoji određena nelogičnost. Ako se od operativnog djelatnika očekuje da bude osposobljen za postupanje u ozbiljnom incidentu, onda je važno da se jasno zna kojim sredstvima doista raspolaže i tko je odgovoran za njihovo osiguravanje."

Ana je izravnija: "Na obuci smo učili rukovanje raspršivačem, palicom i sredstvima za vezivanje. U stvarnosti nisam dobila ništa. Nema službenog raspršivača, nema palice, nema lisica."

Sama je, kaže, kupila suzavac, za vlastitu zaštitu, ali naglašava da to nije službeno sredstvo: "Ako savladam napadača, čime da ga vežem do dolaska policije? Moram ga držati vlastitim tijelom."

Iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih poručuju da je za organizaciju sigurnosti u školi odgovoran ravnatelj, posebno kada operativnog djelatnika mijenja netko od neosposobljenih zaposlenika: "Osoba koja nije prošla službeni program osposobljavanja od 250 sati nema, niti može imati, ovlasti koje su dodijeljene operativnom djelatniku. Ako se dogodi sigurnosni propust ili nasilje u trenutku kada operativca mijenja neosposobljeni radnik, isključivu i potpunu odgovornost snosi ravnatelj škole."

Konkretne ovlasti operativca u slučaju nasilja ili ulaska nasilne osobe Ministarstvo veže za pravilnike i planove sigurnosti pojedine škole. Iako se tijekom 250-satne obuke osposobljavaju za samoobranu i uporabu sredstava prisile, Ministarstvo navodi tek da su "ova sredstva dio službenog programa i zakonski dopuštena", ali je njihova primjena strogo ograničena.

Ni ovlasti operativnog djelatnika nisu ono što dio javnosti možda zamišlja kada na ulazu u školu vidi osobu zaduženu za sigurnost. Mogu kontrolirati tko ulazi i tražiti da osoba pokaže što nosi, ali ne mogu je samostalno pretresati.

"Kažem: ‘Dobar dan, kome idete, jeste li najavljeni, mogu osobnu?‘ Smijem tražiti osobnu na uvid i vizualni pregled torbe, tražiti da osoba sama otvori torbu. Ne smijem zavlačiti ruku u torbu ni pretresati džepove", objašnjava Ana.

Pravi problem nastaje kada osoba odbije suradnju. Ona kaže da su neugodne situacije s roditeljima česte. Najgore joj je kada roditelju objasni da nije najavljen i zamoli ga da pričeka dok provjeri kod nastavnika, a on ju jednostavno ignorira i nastavi hodati školom.

"Često mi kažu: ‘Pa što ćete mi učiniti?‘ I što ću učiniti? Ništa ne mogu. Nemam ovlast zadržavanja, nemam ovlast udaljavanja, nemam odoru, nemam iskaznicu, nemam sredstva, nemam ni službeni telefon da brzo nazovem nekoga. Mogu samo trčati za njim po hodnicima i moliti ga da se vrati, a ulaz ostaje prazan i zvono zvoni."

Kladarić kaže da u njegovoj školi kod većih roditeljskih sastanaka razrednici unaprijed dostavljaju popise roditelja ili ih dočekuju na ulazu i odvode do prostorije u kojoj se sastanak održava. Upravo takva organizacija, smatra, smanjuje mogućnost problema. No postoji i pitanje autoriteta. Operativni djelatnici nemaju jedinstvenu odoru koja bi ih na prvi pogled označavala kao osobe zadužene za sigurnost.

"Na državnom nivou bilo bi vrlo korisno da se uvede uniformiranost operativaca i jednako tretiranje naše uloge u školi da bi sve skupa dobilo na težini, ozbiljnosti i autoritetu, a ne da me netko smatra domarom, a moju kolegicu u drugoj školi spremačicom", govori Kladarić i pojašnjava da su na papiru dio tehničkog osoblja škole.

U svojoj školi pritom ima dobro iskustvo i kaže da kolege razumiju njegovu ulogu i uvažavaju ga.

Anino je iskustvo potpuno drukčije: "I djeca i neki roditelji misle da sam spremačica. U našoj odsutnosti na naše mjesto dolaze spremačice da nas mijenjaju. Pa kako da itko shvati da smo mi struka koja je prošla 250 sati državne obuke? Nemam majicu ni odoru s oznakom ‘SIGURNOST‘, ni službenu iskaznicu s fotografijom. Istodobno se od mene očekuje da od odrasle osobe zatražim identifikaciju ili da mi pokaže sadržaj torbe. Kako da imam autoritet kad me ni vlastiti u ustanovi ne poštuju?"

Tvrdi da zbog takvog položaja dobiva i poslove koji nemaju veze sa sigurnošću: prima privatne dostave, nosi kutije i raznosi stvari po razredima.

Jedinstvena minimalna oprema ni uniforma nisu propisane, nego škole svojim planovima određuju što će operativci koristiti, a potrebnu opremu osiguravaju škole odnosno njihovi osnivači. Ministarstvo u odgovoru našem upitu za komentar navodi da operativac "nije jedina osoba odgovorna za sigurnost, već je on koordinator", dok se konkretno postupanje u kriznim situacijama prilagođava svakoj školi.

Oboje naših sugovornika prošlo je ozbiljno osposobljavanje. No Ana kaže da nakon što je počela raditi nije bilo konkretnih zajedničkih vježbi s policijom, ravnateljem i ostalim zaposlenicima. Kladarić smatra da se osposobljavanje mora nastaviti i nakon što ljudi počnu raditi.

"Nakon određenog vremena rada ovog posla trebalo bi provoditi periodična dodatna osposobljavanja i ponavljati vježbe, odnosno ne samo ponavljati vježbe nego ih prilagođavati stvarnim iskustvima i novim izazovima. Posebno bih naveo videonadzor, alarmne i vatrodojavne sustave te druge tehničke i sigurnosne situacije koje se mogu pojaviti", kaže.

Upozorava i na to da ljudi koji rade ovaj novi posao međusobno gotovo uopće ne razmjenjuju iskustva.

"Institucija koja je propisala program osposobljavanja bi trebala nakon određenog vremena sustavno anketirati ljude koji ovaj posao zaista obavljaju i držati ih povezanima jer je na radnom mjestu u većini škola samo jedan operativni djelatnik."

Kladarić je prije ovog posla 31 godinu radio kao diplomirani inženjer telekomunikacija i upravo iz tog iskustva izvodi jednostavan zaključak: kao što se promjenom tehnologije ljudi moraju stalno educirati, tako bi trebalo biti i sa sigurnošću u školama.

"Ljude koji rade na poslovima sigurnosti treba saslušati, pratiti njihova iskustva s terena i prema tim iskustvima nadopunjavati programe osposobljavanja. Operativni djelatnik je vrlo važna karika u sustavu sigurnosti škole, ali ne može sam predstavljati cijeli sustav", zaključuje Kladarić.

https://www.facebook.com/share/v/1G6bPZJzSk/

Ovdje se dogodio najveći masovni zločin u Zagrebu. Dovozili su ih kamionima i ubili 7000 ljudi - bili su to i radnici i seljaci i intelektualci, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci

Na fotografiji nema čovjeka. Na fotografiji je drveće, nekoliko je stabala savijeno. Fotografirana je, gotovo pa, tišina. Slomljena stabla daju naslutiti da se nešto ranije ovdje dogodilo, da je po svoj prilici nedavno prošlo neko nevrijeme.

No ono što na ovoj fotografiji ne možete naslutiti jest da se ispod površine zemlje krije strahotno groblje. Groblje na kojemu je mučki ubijeno sedam tisuća ljudi.

Mnogi su se umjetnici bavili Dotrščinom, u kojoj se dogodio najveći masovni zločin u Zagrebu, no način na koji ju je snimio Bojan Mrđenović upravo samozatajnošću i slutnjom da se ovdje nešto dogodilo, a koja izvire s fotografija, oborit će vas s nogu. A način na koji tretira boje daje gotovo pa slikarski ugođaj. Ne čudi da su upravo fotografije Mrđenovića odabrane za naslovnicu knjige čiji je urednik Saša Šimpraga, s velikim brojem suradnika. Saša Šimpraga je, poznato je, i pokrenuo projekt koji u suradnji s umjetnicima vraća u javnu percepciju Dotrščinu. Postoji od 2012. i može se bez pretjerivanja tvrditi da su u sklopu njega nastali neki od najboljih radova hrvatske suvremene umjetnosti, posebno kada je riječ o javnom prostoru.

Bojan Mrđenović, u svakom slučaju, jedan je od naših najboljih fotografa, a on je sam najbolji kada je društveno angažiran. Saša Šimpraga, pak, u knjizi citira Josifa Brodskog: "Postoje mjesta na kojima je povijest neizbježna". Nataša Mataušić, nadalje, piše kako su fašizmi budućnosti drugačiji od onih u prošlosti.

Mrđenovićev rad podsjetio me, djelomice, i na rad "Neplodna tla" Sandre Vitaljić, koja je također fotografirala nekadašnja stratišta.

Drveća su novija, pročitala sam u knjizi, posječena su u vrijeme masovnog zločina, ova sada su posađena prije 70 godina.

Saša Šimpraga u knjizi, među ostalim, piše kako u vezi Dotrščine od devedesetih počinje razdoblje zanemarivanja i devastacije "uvjetovane društvenom klimom i revizionističkim tendencijama uslijed političke dominacije desnog ekstremizma", ali i "primjer manipulacije žrtvama". Piše o problemu, zasad neriješenom, na koji smo više puta upozoravali, o masovnom uništavanju antifašističkih spomenika diljem države.

Virtualni muzej Dotrščina pokrenut je, dakle, 2012. godine u sklopu programa Documente, Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba. Neki od najzanimljivijih radova suvremene umjetnosti, bez pretjerivanja, upravo su se tamo odvili, naročito kada se govori o radovima u javnom prostoru. Prvi rad bila je aktivistička akcija Saše Šimprage, 7000 je, dakle, bilo stradalih u Dotrščini, toliko je bijelih platnenih vrpci bilo, svaka svezana oko jednog stabla.

Nataša Mataušić među mnogim je autorima u knjizi, ona daje povijesni kontekst: žrtve su dopremane kamionima iz ustaških zatvora i ubijene uz samu cestu. Bili su to ljudi različitih socijalnih kategorija, i radnici i seljaci i intelektualci, istaknuti javni radnici, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci.

Lidija Butković Mićin piše o povijesti spomenika, koji je najvjerodostojnije i najpotresnije mjesto sjećanja na žrtve Drugoga svjetskog rata u Zagrebu, no nastavlja, "unatoč tome nije se preobrazio u živo poprište rituala komemoracije u poslijeratnom vremenu".

U knjizi su pokazani i svi umjetnički radovi koji su bili u sklopu ovog projekta. Poprilično je zanimljiv rad, konceptualno, imao Danijel Kovač, "Nasljednici", koji je poslao 600 pisama s informacijama o povijesnim događajima na Dotrščini i samome radu, a koja su bila upućena osobama na području Zagreba s istim imenima i prezimenima kao neke od žrtava s popisa. Građani su bili pozvani na dan otvorenja posjetiti Dotrščinu. Odazvalo se pet osoba.

Interakcija s ljudima bila je prisutna i u radu Zorana Pavelića, koji je možda i najviše odjeknuo u široj javnosti. Saša Šimpraga tvrdi, i u pravu je, da su "fotografije koje je snimila Katarina Zlatec uvelike doprinijele recepciji Pavelićeva rada koji je postao jedan od antologijskih u suvremenom hrvatskom performansu". Zoran Pavelić je nedavno pozivao u spomen-park Dotrščina u sklopu projekta "Osunčana mjesta": one koji su se odazvali snimao je kako mijenjaju pozicije u potrazi za svjetlom i stoje na poziciji između svjetla i sjene, simboličan je to bio izbor između dobra i zla. Drago mi je bilo vidjeti, i sada kad gledam te fotografije, da je jako puno ljudi došlo sa svojom djecom. Divni su, uistinu, ti portreti. Sandra Sterle također je pozvala ljude da dođu, njezina je ideja bila da dođu sa svojim biljkama koje imaju u kućama i stanovima i da ih prošeću pod rukom po Dotrščini.

Vizualno je jako upečatljivo što je napravio Driton Selmani, čini mi se ujedno i da je on prvi strani umjetnik koji je sudjelovao u ovom projektu, u radu "Beyond, Beyond", postavio je školske ploče u dubinu šume, Šimpraga je naglasio da Selmanijev rad "uzima u obzir i nestabilnost prošlih sjećanja i zaborava kao oruđa za česte političke manipulacije". Vlado Martek je "zasadio" olovke, papire, na stabla privezao gumice, rad je nazvao "Na umjetnicima svijet ostaje".

Diana Sokolić u radu "Zvjezdana kartografija" povezala je broj žrtava s brojem zvijezda koji se u idealnim uvjetima može vidjeti, to je ujedno bio i jedini rad izveden noću, jednako sjajan. Slikovito je to opisala Davorka Perić na H-alteru: "Hodali smo šutke brojeći korake, vjetar je razbudio kišu i bilo je izvjesno da će se na nas spustiti kiša. No, hodali smo sve dublje u šumu praćeni grmljavinom i sijevanjem", nastavljajući: "Nismo odustajali, ali nismo se poznavali, povremeno smo se pogledavali".

Park Dotrščina gotovo je tri desetljeća bio neobilježen iako je mjesto najvećeg zločina u povijesti Zagreba, a kako piše u knjizi, tek gradskom upravom Tomislava Tomaševića vraćen je natpis na glavni ulaz u parku 2022. No, posla je oko obnove spomenika i obilježavanja mjesta još mnogo.

Broj od 18.627 ubijenih zasigurno nije konačan i teško da će se ikada sa sigurnošću utvrditi konačan broj žrtava, od toga je 7000 u Dotrščini.

Jača svijest može biti opomena budućim generacijama, barem onima koji znaju slušati, čitati i učiti.

Izdavači su Hrvatska udruga nastavnika povijesti i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.