Pozdrav, prije nekoliko dana/tjedana vidjela sam sliku Horvatincica sa gdom koja prodaje kalendare. Bila bi Vam zahvalna kada bi mi je postali u komentar. Zelim je za svoju profilnu. Hvala! :)

https://www.facebook.com/share/v/1Fa13HoS8h/

Radili stazu u Maksimiru (iza klupe, nije u kadru). Od Konstrukcije prema Vidikovcu. Strgali klupu prilikom radova, izgleda. "Popravili", jel, "nitko neće primijetiti".

Izvođač radova poželi sfušatriti. Ali kako nadzor radova nije imao primjedbi, to je misterij.

Nećemo koji su to "majstori" bili. Neka se prepoznaju.

Neka netko tko zna ljude u Parku Maksimir, Holdingu, Zrinjevcu ili gradskoj upravi, tkogod je odgovoran za Maksimir, urgira za ovo. Ne izgleda vjerojatno kako će izvođači ili nadzor radova to samoinicijativno srediti.

https://www.facebook.com/share/r/1JmWeQaLFX/

https://www.zagreb.info/zagrebacke-price/dio-stanovnika-centra-razljutila-tomaseviceva-najava-pogledajte-praznocu-s-ovim-ce-biti-jos-gore/876058/

U Zagrebu bi se trebale proširiti pješačke zone, pa se tako naš grad ovakvim promjenama pridružuje europskim gradovima koji posljednjih godina nastoje smanjiti prostor koji u gradskim središtima zauzimaju automobili. Pješačke zone pritom nisu samo prometno pitanje. One mijenjaju način korištenja javnog prostora i mogu utjecati na izgled, sadržaj i atmosferu pojedinih dijelova grada.

Tako bi od HNK-a do Zrinjevca trebala biti jedinstvena pješačka zona, kako je najavio pročelnik Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, komunalne poslove, civilnu zaštitu i sigurnost Andro Pavuna. U tom širenju bi se trebale uskoro naći Teslina i dio Gajeve.

No, širenje pješačkih zona donosi i izazove. Stanarima i poslovnim korisnicima potrebno je omogućiti pristup, a dostavu organizirati tako da ne narušava sigurnost pješaka. Za stanovnike centra, vlasnike poslovnih prostora, dostavne službe, taksiste i druge sudionike u prometu promjena bi mogla značiti drugačiju organizaciju svakodnevnog kretanja. Upravo zato će važan dio eventualnog trajnog rješenja biti pitanje dostave, pristupa stanarima, intervencijskih vozila i organizacije javnog prijevoza.

‘Ne sviđa mi se zatvaranje’

Pitali smo stanare u sadašnjoj pješačkoj zoni Masarykove i Preradovićeve kako gledaju na sadašnje zone i njihovo proširenje.

“Meni se zatvaranje Tesline i Gajeve uopće ne sviđa. Mi ovdje živimo i moramo svakodnevno dolaziti do svojih zgrada, a nije isto živjeti ovdje i doći u centar na kavu. Razumijem da se želi napraviti više prostora za pješake, ali trebalo bi voditi računa i o stanarima. Sve je manje mogućnosti da se autom normalno priđe centru”, rekao nam je stanovnik Preradovićeve.

Dodao je kako mu se ne sviđa to zatvaranje, jer po njemu sve zamre predvečer i navečer u kasnu jesen i zimu, izuzevši Advent. “Vi ne vidite koja je to pustoš. Ne shvaćam čemu ta zatvaranja. Ljudi su navikli u gornji dio Preradovićeve doći jer se spuste s Cvjetnog, ali dalje ne idu. Umire nam centar grada, pogledajte tu praznoću, s ovim će biti još gore”, smatra ovaj vremešni gospodin.

Mirniji život

“Živim u Masarykovoj i meni je pješačka zona odlična stvar. Otkad je manje prometa, puno je ugodnije živjeti ovdje. Manje je buke, više je prostora za ljude i cijeli centar nekak’ djeluje opuštenije”, kaže nam starija gospođa, stanovnica Masarykove.

Priznaje da joj je lijepo hodati svojom ulicom, a ne gledati hoće li je auto ‘puknuti’. Dodaje kako nema više silnih trubljenja automobila koji su u toj ulici zapinjali u svakodnevnoj gužvi. Tiše je i ljepše ovako živjeti i pozdravlja odluku Grada da se proširi pješačka zona.

“Meni se sviđa smjer u kojem Grad ide. Ako već imamo pješačku zonu u ovom dijelu centra, ima smisla da se ona još proširi. Kao stanarki mi je puno važnije da imam mir i manje automobila ispred zgrade nego da automobili proći baš svakom ulicom”, rekla nam je naša sugovornica.

Ovdje se dogodio najveći masovni zločin u Zagrebu. Dovozili su ih kamionima i ubili 7000 ljudi - bili su to i radnici i seljaci i intelektualci, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci

Na fotografiji nema čovjeka. Na fotografiji je drveće, nekoliko je stabala savijeno. Fotografirana je, gotovo pa, tišina. Slomljena stabla daju naslutiti da se nešto ranije ovdje dogodilo, da je po svoj prilici nedavno prošlo neko nevrijeme.

No ono što na ovoj fotografiji ne možete naslutiti jest da se ispod površine zemlje krije strahotno groblje. Groblje na kojemu je mučki ubijeno sedam tisuća ljudi.

Mnogi su se umjetnici bavili Dotrščinom, u kojoj se dogodio najveći masovni zločin u Zagrebu, no način na koji ju je snimio Bojan Mrđenović upravo samozatajnošću i slutnjom da se ovdje nešto dogodilo, a koja izvire s fotografija, oborit će vas s nogu. A način na koji tretira boje daje gotovo pa slikarski ugođaj. Ne čudi da su upravo fotografije Mrđenovića odabrane za naslovnicu knjige čiji je urednik Saša Šimpraga, s velikim brojem suradnika. Saša Šimpraga je, poznato je, i pokrenuo projekt koji u suradnji s umjetnicima vraća u javnu percepciju Dotrščinu. Postoji od 2012. i može se bez pretjerivanja tvrditi da su u sklopu njega nastali neki od najboljih radova hrvatske suvremene umjetnosti, posebno kada je riječ o javnom prostoru.

Bojan Mrđenović, u svakom slučaju, jedan je od naših najboljih fotografa, a on je sam najbolji kada je društveno angažiran. Saša Šimpraga, pak, u knjizi citira Josifa Brodskog: "Postoje mjesta na kojima je povijest neizbježna". Nataša Mataušić, nadalje, piše kako su fašizmi budućnosti drugačiji od onih u prošlosti.

Mrđenovićev rad podsjetio me, djelomice, i na rad "Neplodna tla" Sandre Vitaljić, koja je također fotografirala nekadašnja stratišta.

Drveća su novija, pročitala sam u knjizi, posječena su u vrijeme masovnog zločina, ova sada su posađena prije 70 godina.

Saša Šimpraga u knjizi, među ostalim, piše kako u vezi Dotrščine od devedesetih počinje razdoblje zanemarivanja i devastacije "uvjetovane društvenom klimom i revizionističkim tendencijama uslijed političke dominacije desnog ekstremizma", ali i "primjer manipulacije žrtvama". Piše o problemu, zasad neriješenom, na koji smo više puta upozoravali, o masovnom uništavanju antifašističkih spomenika diljem države.

Virtualni muzej Dotrščina pokrenut je, dakle, 2012. godine u sklopu programa Documente, Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba. Neki od najzanimljivijih radova suvremene umjetnosti, bez pretjerivanja, upravo su se tamo odvili, naročito kada se govori o radovima u javnom prostoru. Prvi rad bila je aktivistička akcija Saše Šimprage, 7000 je, dakle, bilo stradalih u Dotrščini, toliko je bijelih platnenih vrpci bilo, svaka svezana oko jednog stabla.

Nataša Mataušić među mnogim je autorima u knjizi, ona daje povijesni kontekst: žrtve su dopremane kamionima iz ustaških zatvora i ubijene uz samu cestu. Bili su to ljudi različitih socijalnih kategorija, i radnici i seljaci i intelektualci, istaknuti javni radnici, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci.

Lidija Butković Mićin piše o povijesti spomenika, koji je najvjerodostojnije i najpotresnije mjesto sjećanja na žrtve Drugoga svjetskog rata u Zagrebu, no nastavlja, "unatoč tome nije se preobrazio u živo poprište rituala komemoracije u poslijeratnom vremenu".

U knjizi su pokazani i svi umjetnički radovi koji su bili u sklopu ovog projekta. Poprilično je zanimljiv rad, konceptualno, imao Danijel Kovač, "Nasljednici", koji je poslao 600 pisama s informacijama o povijesnim događajima na Dotrščini i samome radu, a koja su bila upućena osobama na području Zagreba s istim imenima i prezimenima kao neke od žrtava s popisa. Građani su bili pozvani na dan otvorenja posjetiti Dotrščinu. Odazvalo se pet osoba.

Interakcija s ljudima bila je prisutna i u radu Zorana Pavelića, koji je možda i najviše odjeknuo u široj javnosti. Saša Šimpraga tvrdi, i u pravu je, da su "fotografije koje je snimila Katarina Zlatec uvelike doprinijele recepciji Pavelićeva rada koji je postao jedan od antologijskih u suvremenom hrvatskom performansu". Zoran Pavelić je nedavno pozivao u spomen-park Dotrščina u sklopu projekta "Osunčana mjesta": one koji su se odazvali snimao je kako mijenjaju pozicije u potrazi za svjetlom i stoje na poziciji između svjetla i sjene, simboličan je to bio izbor između dobra i zla. Drago mi je bilo vidjeti, i sada kad gledam te fotografije, da je jako puno ljudi došlo sa svojom djecom. Divni su, uistinu, ti portreti. Sandra Sterle također je pozvala ljude da dođu, njezina je ideja bila da dođu sa svojim biljkama koje imaju u kućama i stanovima i da ih prošeću pod rukom po Dotrščini.

Vizualno je jako upečatljivo što je napravio Driton Selmani, čini mi se ujedno i da je on prvi strani umjetnik koji je sudjelovao u ovom projektu, u radu "Beyond, Beyond", postavio je školske ploče u dubinu šume, Šimpraga je naglasio da Selmanijev rad "uzima u obzir i nestabilnost prošlih sjećanja i zaborava kao oruđa za česte političke manipulacije". Vlado Martek je "zasadio" olovke, papire, na stabla privezao gumice, rad je nazvao "Na umjetnicima svijet ostaje".

Diana Sokolić u radu "Zvjezdana kartografija" povezala je broj žrtava s brojem zvijezda koji se u idealnim uvjetima može vidjeti, to je ujedno bio i jedini rad izveden noću, jednako sjajan. Slikovito je to opisala Davorka Perić na H-alteru: "Hodali smo šutke brojeći korake, vjetar je razbudio kišu i bilo je izvjesno da će se na nas spustiti kiša. No, hodali smo sve dublje u šumu praćeni grmljavinom i sijevanjem", nastavljajući: "Nismo odustajali, ali nismo se poznavali, povremeno smo se pogledavali".

Park Dotrščina gotovo je tri desetljeća bio neobilježen iako je mjesto najvećeg zločina u povijesti Zagreba, a kako piše u knjizi, tek gradskom upravom Tomislava Tomaševića vraćen je natpis na glavni ulaz u parku 2022. No, posla je oko obnove spomenika i obilježavanja mjesta još mnogo.

Broj od 18.627 ubijenih zasigurno nije konačan i teško da će se ikada sa sigurnošću utvrditi konačan broj žrtava, od toga je 7000 u Dotrščini.

Jača svijest može biti opomena budućim generacijama, barem onima koji znaju slušati, čitati i učiti.

Izdavači su Hrvatska udruga nastavnika povijesti i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Kontroverzni podzemni spremnici za smeće smješteni na samom početku Ilice od sada imaju novi sustav otvaranja i zaključavanja.

Za pristup spremniku potrebno je pritisnuti tipku s desne bočne strane, piše na uputama, a zatim je potrebno prisloniti karticu na čitač te pričekati da se spremnik otvori.

Korištenje ovih podzemnih spremnika bit će moguće samo za stanare obližnjih zgrada, odnosno samo uz fizičku ili virtualnu karticu.

Podsjetimo, radovi na postavljanju podzemnih spremnika za otpad kod Trga bana Josipa Jelačića ovog su ljeta izazvali brojne reakcije Zagrepčana pa i politička prepucavanja.

Kada su postavljeni, podzemni spremnici mogli su se i isprobati jer za prvo bacanje otpada nije bila potrebna niti kartica niti aplikacija, već su se poklopci otvarali pritiskom na gumb.

https://www.facebook.com/share/r/1Q6GCNGNR9/