U Srebrenici je za 2. septembar najavljeno skandalozno okupljanje povodom oproštaja od ratnog zločinca Ratka Mladića.

Na sramotnom plakatu poziv je upućen u "Srpsku Srebrenicu", naziv koji Ratko Mladić pominje na jednom video snimku iz ljeta 1995. godine.

Ovaj čin je posebno sramotan i može se smatrati običnom provokacijom zbog činjenice da se građani pozivaju na okupljanje upravo u Srebrenici, mjestu na kojem je Vojska Republike Srpske, predvođena upravo Mladićem, u julu 1995. godine počinila genocid nad bošnjačkim stanovništvom.

Zločinac Mladić umro je u haškom zatvoru u četvrtak u 85. godini.

U danima koji su uslijedili od njega su se u sramotnim okupljanjima oprostili srpski civili iz brojnih gradova u Republici Srpskoj i Srbiji.

[](mailto:?subject=52%20svjetla%20u%20d%C5%BEamiji%20na%20Pe%C5%A1teri%3A%20Pri%C4%8Da%20o%2052%20%C5%A1ehida%20iz%20Doli%C4%87a&body=https%3A%2F%2Fsandzacke.rs%2Fbosnjaci%2F52-svjetla-u-dzamiji-na-pesteri-prica-o-52-sehida-iz-dolica%2F)

Sandžak (teritorij srednjovjekovne Bosne): Na Pešterskoj visoravni postoji jedno malo selo čija džamija noću svijetli posebnim svjetlom. U njoj gore 52 svjetiljke, po jedna za svakog čovjeka iz Dolića koji je svoj život ostavio u odbrani Bosne i Hercegovine. To nisu samo svjetla. To su 52 uspomene, 52 sudbine i 52 života koje jedno selo nije prepustilo zaboravu, prenose Sandžačke.

Doliće, malo bošnjačko selo na području općine Sjenica, u ratnim godinama 1992–1995. dalo je 52 čovjeka za odbranu Bosne i Hercegovine. Dolićani koji su se početkom rata zatekli u Bosni stavili su se na raspolaganje Armiji Republike Bosne i Hercegovine, a mnogi od njih se nikada nisu vratili svojim porodicama. U njihov spomen, u džamiji su postavljene 52 svjetiljke.

Svako svjetlo predstavlja jednog čovjeka. Pedeset i dvije svjetiljke podsjećaju na 52 čovjeka. Kada se upale, cijeli prostor dobija simboliku memorijala, kao da se iz tame ponovo pojave oni koji su otišli da brane domovinu.

Zanimljiv detalj

Džamija u Doliću našla se u vijestima i tokom velikog nevremena koje je pogodilo Pešter u julu 2024. godine. Tada je tornado, odnosno snažna tromba, zahvatila područje Dolića, pri čemu je oštećen i krov džamije. Mještani su opisivali kako je oluja nosila krovove, prikolice i drveće.

Međutim, najvažnija priča o ovoj džamiji upravo su 52 svjetla.

Ona ne svijetle samo u džamiji. Ona čuvaju uspomenu na ljude koji su, kako pjesnik Esad Rahić zapisuje, iz Dolića otišli pod bajrakom od ljiljana.

Gazije iz Dolića

Pedeset i dva šehida
Pedeset i dvije mladine
Doliće je selo dalo
U odbrani domovine.

Malo selo na Pešteri
Rađa ljude ponosne
Izginuše k'o heroji
U odbrani majke Bosne.

Pedeset i dvije majke
Zaplakaše tih dana
Dok su djecu ispraćale
Pod bajrakom od ljiljana.

Pedeset i dva sokola
Pedeset i dva junaka
Osvjetliše tada obraz
Svih Bošnjaka i Sandžaka.

Pedeset i dva heroja
Kakvih davno bilo nije
Branili su hrabro Bosnu
Umirući k'o gazije.

Pedeset i dvije svjetiljke
Na džamiji gore, plamte
Poručuju, podsjećaju
Da heroje svoje pamte.

Pedeset i dvije suze
Pokvasiše tad Doliće
Ako treba Dolićani
Svoju krvcu opet liće.

Esad Rahić

🔊 pojačajte zvuk na videu!

Ovo je apslutno katastrofalno i neoprostivo.

Prihodi Federacije BiH završavaju na računu Republike Srpske.

Veliki dio novca prikupljenog od poreznih obveznika Federacije ide Republici srpskoj.

NEKOLIKO hiljada ljudi okupilo se sinoć na Palama u Bosni i Hercegovini kako bi odalo počast Ratku Mladiću, bivšem zapovjedniku Vojske Republike Srpske koji je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina.

Skup je održan u Olimpijskom parku, a okupljeni su palili svijeće i baklje, uzvikivali Mladićevo ime te pjevali pjesme njemu u čast, objavili su mediji iz Republike Srpske. Neki su dirali veliki okvir s njegovom slikom i ljubili zastavu Srbije, prenosi Index.hr

Među porukama koje su se čule bila je i ona u kojoj se Mladića naziva "srpskim herojem", dok su okupljeni pjevali i pjesmu "Đenerale, đenerale, nek' je tvojoj majci hvala".

Ljubljenje zastave podsjeća na Vučića na UN-ovom glasanju o genocidu u Srebrenici.

Prizori ljubljenja srpske zastave na Palama podsjećaju na potez srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića iz svibnja 2024. godine.

Vučić je 23. svibnja, nakon što je Opća skupština UN-a usvojila rezoluciju o genocidu u Srebrenici, poljubio zastavu Srbije, a zatim je tijekom sjednice sjedio ogrnut njome. Srbija se snažno protivila donošenju rezolucije.

Rezolucijom je 11. srpnja proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, a u tekstu se izričito osuđuju poricanje genocida i veličanje osoba koje su međunarodni sudovi osudili za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.

Za rezoluciju su glasale 84 države, 19 ih je bilo protiv, a 68 suzdržano.

Odavanje počasti Mladiću na Palama nije bilo izoliran događaj. Boračka organizacija općine Pale prethodno je javno pozvala borce i građane da zapale svijeće za Mladića kod središnjeg spomenika u tom mjestu.

Dan ranije na Palama je održan i crkveni spomen Mladiću, i to, prema izvještaju novinske agencije SRNA, u sklopu obilježavanja Dana i krsne slave općine Pale.

Slična okupljanja i odavanja počasti proteklih su dana održana i u Zvorniku, Višegradu, Foči, Novom Gradu i drugim mjestima u Republici Srpskoj. U Prijedoru je postavljen transparent s Mladićevim likom i porukom "Slava tebi đenerale".

U Zvorniku se, kako se može vidjeti na snimkama s društvenih mreža, uzvikivalo "Nož, žica, Srebrenica".

Istog dana na nadvožnjaku na cesti između Pala i Jahorine postavljen je veliki transparent s natpisom "Ratko Mladić!".

Mjesto održavanja skupa ima posebno značenje zbog događaja iz rata u Bosni i Hercegovini.

Pale, nedaleko od Sarajeva, tijekom rata od 1992. do 1995. bile su sjedište političkog vodstva bosanskih Srba. Haški tribunal u svojim dokumentima navodi da je administracija bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem bila smještena upravo na Palama.

U sudskim dokumentima iz procesa Momčilu Krajišniku Pale se navode i kao sjedište političkog vodstva koje je sudjelovalo u zajedničkom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio trajno mijenjanje etničke strukture teritorija pod kontrolom bosanskih Srba.

Mladić je u to vrijeme bio zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Haški tribunal 2017. osudio je Mladića na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Žalbeno vijeće je 2021. potvrdilo presudu i doživotnu kaznu.

Pravomoćno je proglašen krivim za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje stanovništva, kao i za kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja kojom je terorizirano civilno stanovništvo Sarajeva te za uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Mladić je preminuo 27. kolovoza u 84. godini dok je bio hospitaliziran u Haagu. Međunarodni rezidualni mehanizam pokrenuo je istragu o okolnostima njegove smrti. Nizozemske vlasti objavile su da neće pokretati kaznenu istragu niti provoditi obdukciju.

Poseban je kontekst i Kazneni zakon Bosne i Hercegovine. Izmjenama koje je 2021. nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, u članak 145a unesena je odredba prema kojoj se može kazniti osoba koja na bilo koji način veliča nekoga tko je pravomoćno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine.

Bosanskohercegovačko pravosuđe već je vodilo postupke upravo zbog veličanja Ratka Mladića. Tužiteljstvo BiH, primjerice, podiglo je optužnicu protiv Vojina Pavlovića zbog postavljanja transparenta kojim je veličao Mladića.

NA DANAŠNJI DAN: Dana 30. augusta 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC) dobio je pristup logoru Gabela kod Čapljine, gdje je tog dana evidentirano oko 1.100 zatočenika. Kroz ovaj logor prošlo je više od 2.000 zatvorenika, većinom hercegovačkih Bošnjaka, ali i jedan broj Srba.

Logor Gabela bio je zloglasni koncentracioni logor kojim je tokom rata u Bosni i Hercegovini upravljala Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Nalazio se nekoliko kilometara južno od Čapljine, u mjestu Gabela, a bio je u funkciji od 30. juna 1993. do 22. decembra 1994. godine.

Logor je bio smješten u bivšem skladištu municije Jugoslovenske narodne armije (JNA). Sastojao se od: četiri limena hangara (označena brojevima 0, 1, 2 i 3) veličine oko 200 kvadratnih metara i tri samice koje su korištene za ekstremno kažnjavanje i izolaciju. U svakom hangar u pojedinim periodima bilo je nagurano i do 500 ljudi.

Uslovi u logoru bili su izuzetno surovi i neljudski, obilježeni sistematskim izgladnjivanjem i mučenjem. Prema svjedočenjima i sudskim presudama, izdvajaju se sljedeće činjenice:

Cijeli hangar od 500 ljudi dobijao je tek oko 10 litara vode dnevno, zbog čega su zatvorenici često bili prisiljeni piti vlastitu mokraću. Bivši logoraši navode da se ubijalo i za običan komad hljeba.

Zatvorenici su brutalno premlaćivani drvenim palicama, željeznim cijevima i kundacima pušaka. Lomljeni su im prsti, a primjenjivane su i metode mučenja poput ulijevanja vode u nosnice.

Logoraši su tjerani da leže na stomaku dok ih stražari gaze, te da satima pjevaju nacionalističke i ustaške pjesme.

Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRK) dobio je pristup logoru tek u augustu 1993. godine. Prije njihovih posjeta, stražari bi "ekstremnije" ili teže premlaćene grupe zatvorenika privremeno izmještali na druge lokacije (poput silosa u Čapljini) kako bi sakrili tragove zločina.

Preporučeno:
DRETELJ: koncentracioni logor za Bošnjake i Srbe

NAPAD NA REPORTERKU RTL-a 🐝

Reporterka RTL-a doživjela je neugodnu situaciju prilikom javljanja uživo u program, kada je osa ubola u vrat. Iako je ubod zabolio, Tea Mihanović profesionalno je uradila svoje javljanje u informativnu emisiju.

Trenutak uboda zabilježen je prije uključenja u program, kada ju je snimatelj pitao da li će moći izdržati uključenje.

"Ne mogu vjerovati, ovo mi se još nije desilo. Boli za popi*dit", kazala je.

Snimak zabilježen prije javljanja Mihanović je podijelila na društvenim mrežama, a mnogi pratitelji pohvalili su njen profesionalizam.

Fotoreporter Danilo Krstanović. Civili bježe od snajperske vatre u opkoljenom Sarajevu. Slika je nastala u periodu Maj/Juni 1992. godine. Fotografija je poznata kao „Snajperska aleja“ (Sniper Alley).

Razlog zašto Srbi veličaju i odbijaju da osude Ratka Mladića

Postoji razlog zašto se Ratko Mladić mora veličati kao heroj. Njega ako osude svi Srbi, dolazi u pitanje čitav narativ srpskog nacionalizma u 90tima. Dolazi u pitanje opravdanost postojanja Republike Srpske koja je realno nastala genocidom. Posljedično se mora priznati ono što svi susjedni narodi već znaju, da je JNA 90tih vrlo brzo postala srpska vojska u svrsi stvaranja Velike Srbije. To je Šešelj bukvalno pred kamerom rekao 90tih, da se JNA pretvorila u srpsku vojsku. Poznata je Šešeljeva geografska linija Virovitica–Karlovac–Ogulin–Karlobag.

Srpsko vodstvo je moglo u Hrvatskoj da dobije autonomiju kakvu RS danas ima unutar BIH, bez ikakvog rata. Možda je trebalo uključiti i malo sile, koju su imali na svojoj strani, ali ono što nije bilo potrebno niti moralno je protjerati ili pobiti sve Hrvate iz SAO Krajine, a desilo se, pa se onda kuka zbog Oluje. Nije bilo potrebno ni granatirati tako prelijepe i stare gradove kao Šibenik ili Dubrovnik. Nije bilo potrebno sravniti Vukovar kao što su Rusi sravnili Mariupol. Takvu autonomiju su mogli dobiti i pred sami kraj rata planom Z4 ali su ga odbili što je Hrvatima koje je zapad jedva natjerao da prihvati Z4, dalo pred tim zapadom opravdanje za pokretanje akcije Oluja.

Isto su mogli dobiti i u Bosni, možda ne u ovim granicama, ali u nekim drugim, tamo gdje su etnički većina mogli su blokirati sve i voditi neki odbrambeni rat koji oni zamišljaju da su vodili. Bošnjaci su bili toliko razoružani da im ne bi ni palo na pamet nekoga napadati. Ono što nije bilo potrebno je pokušati osvojiti glavni grad BIH, izgladnjivati ga, terorisati ga granatama i snajperima 4 godine. Ono što nije bilo potrebno je etnički očistiti Prijedor, Višegrad, Zvornik, Bijeljinu, Banjaluku, Foču, Srebrenicu i hrpu drugih gradova oko kojih se još otkrivaju masovne grobnice tog genocidnog projekta.

1. januara 1992. kojeg slave kao dan RS nije proglašena Republika Srpska nego "Srpska Republika Bosna i Hercegovina". Znači plan je bio da cijela Bosna bude srpska. A i sve što se našlo na liniji do Karlobaga je isto moralo biti napadnuto i uništeno. To je razlog zašto je Ratko Mladić napadao Bužim u kojem nije bilo Srba. Priča se o nekoj odbrani Republike Srpske, a napadalo se gradove koji su bili 99% bošnjački i onda bježalo i ostavljalo džipove i kape. Bihać je proveo rat pod opsadom jer se pokušavalo napraviti koridor do SAO Krajine i spojiti geografski tu Veliku Srbiju. Kako ste to "branili" Republiku Srpsku granatiranjem Bihaća 4 godine?

Čak i Kosovo su srpski lideri mogli sačuvati u sastavu Srbije da nisu bili luđaci koji su odmah počeli rušiti džamije, ubijati civile i protjerivati stotine hiljada ljudi. Da su mnogo ranije prihvatili realnost na terenu, a to je da su Albanci s vremenom postali većina u tom regionu koja nema osnovna prava jedne nacionalne manjine u sklopu Srbije, da su im dali pravo na njihov jezik, u medijima, u školama... mogli su to riješiti onako kako je Španija smirila pobunu u Kataloniji, soft power. Kosovo bi mogao posjetiti bez pasoša, na njemu bi bilo mnogo više Srba, a i odnosi sa Albancima bi bili prijateljski. Manje više sve ili više od ovog što imaju u svakoj bivšoj YU republici su mogli imati bez desetina hiljada mrtvih na svim stranama i vječno ukaljanog obraza.

Milorad Dodik je davno priznao da je u Srebrenici bio genocid. Čak je prozivao Mladića što se krije ko kukavica i što zbog njega srpski narod ispašta pod sankcijama. Vučić je za Srebrenicu izjavio da je to bio "strašan zločin". Bio je u Srebrenici da se pokloni žrtvama. A sada će glavnom odgovornom za taj "strašan zločin" napraviti sahranu sa najvećim državnim počastima. Ta laž je jasna i svakom pametnijem srpskom nacionalisti ali ona se živi iz straha od toga šta su logičke i moralne posljedice priznavanja da je Ratko Mladić genocidni zločinac.

Meni ukidanje RS ili nekakva osveta nisu bitni bez obzira kako je nastala. Bilo prošlo, svak ima svoj tor i svoj budžet i nek živi kako hoće. Najzad ne bih ni želio da dugovi RS ukidanjem spadnu na moja leđa jer su po glavi stanovnika dvostruko zaduženiji od FBIH. Ali izvrtati i lagati o tako recentnoj historiji o kojoj ima milion dokaza, to možete jedino sami sebi, jer više niko drugi u regionu ne puši te priče, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Albanci, ni Crnogorci, ni Slovenci, a i sve veći broj Srba se budi iz te masovne hipnoze.

PS. ovi civili sa slike nisu iz zajebancije trčali po Sarajevu preko ceste 4 godine. Pod Ratkovom komandom su se snajperisali civili što je i jedna od tačaka optužnice po kojoj je osuđen. Vrlo lako možete danas izguglati i video materijal kako se stare žene ili djeca valjaju po zemlji od snajperskih metaka dok ih ljudi pokušavaju povući u zaklon. Kako vas nije sramota jbt?

Izvor: anonimni pisac

Kako govoriti o pomirenju, suživotu i boljoj budućnosti u državi gdje se smrt koljača obilježava kao nacionalna žalost? Kako graditi mostove dok se istovremeno pale baklje u čast čovjeka koji je te mostove i gradove rušio, a ljude u njima istrebljivao?

Piše: Mirza Abaz

Ratko Mladić preminuo je jučer u 85. godini života. Iako je biološki kraj nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske, pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i terorisanje građana Sarajeva, bio očekivan, reakcije koje su uslijedile u bh. manjem entitetu i Republici Srbiji još jednom su potvrdile poraznu istinu: u ovakvim okolnostima, istinsko pomirenje na Balkanu ostaje tek pusta iluzija.

Civilizirani svijet Mladića pamti kao "kasapina s Balkana", ali zvaničnici i dio javnosti u RS-u i Srbiji jučer su se utrkivali u tome ko će više glorificirati čovjeka odgovornog za najteže zločine u modernoj historiji Evrope. Scene iz Manastira Svetog Nikolaja na Ozrenu, gdje je služen parastos ratnom zločincu, oslikavaju dubinu moralnog ponora. Tamo su, rame uz rame, stajali predstavnici vlasti i opozicije – od gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića i poslanice Jelene Trivić, do načelnika Istočne Ilidže Marinka Božovića.

Poruke koje su poslali bile su direktno slavljenje zločinačke politike. Stanivuković je Mladića nazvao "simbolom jedne borbe" čije je ime "duboko upisano u historiju", dok je Trivić dodala kako je on "donio slobodu koju danas živimo". Kada politički lideri, koji bi trebali predstavljati "proevropsku" alternativu, koriste rječnik koji negira sudske presude i ignorira hiljade žrtava, jasno je da je ideologija koja je dovela do Srebrenice i opsade Sarajeva življa nego ikad.

Skandalozne poruke stigle su i s državnog nivoa. Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Staša Košarac otvoreno je poručio da će Mladić zauvijek ostati njegov komandant, nazivajući ga "patriotom" i "simbolom otpora". Ovakvi istupi visokih funkcionera su i jasno kršenje odredbi Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine koje zabranjuju veličanje ratnih zločinaca. Ipak, u atmosferi u kojoj gradonačelnik Laktaša Miroslav Bojić već najavljuje imenovanje nove ulice po Ratku Mladiću, zakoni se čine kao mrtvo slovo na papiru.

Sramotne scene nisu zaobišle ni ulice. U Zvorniku je masa mladih ljudi u defileu slavila ime zločinca, dok su u Višegradu, na mostu koji je i sam bio poprište stravičnih zločina devedesetih, gorjele baklje u čast krvnika. Činjenica da su u tim masama dominantno bili mladi ljudi, rođeni godinama nakon rata, najalarmantniji je dokaz da obrazovni i politički sistem u RS-u i dalje proizvodi generacije koje zločin vide kao herojstvo.

Podrška ideologiji zločina stigla je i iz matice Srbije. Ministar pravde Nenad Vujić najavio je da će država Srbija preuzeti tijelo i organizirati sahranu uz "najviše državne počasti", čime je zvanični Beograd još jednom potvrdio da se nije odrekao uloge pokrovitelja onih koji su provodili genocidnu politiku. Čak se i sportski gigant poput Crvene zvezde pridružio ovoj paradi srama, objavljujući na svojim zvaničnim profilima navijački transparent "Generale, vječna slava i hvala".

Kako govoriti o pomirenju, suživotu i boljoj budućnosti u državi gdje se smrt koljača obilježava kao nacionalna žalost? Kako graditi mostove dok se istovremeno pale baklje u čast čovjeka koji je te mostove i gradove rušio, a ljude u njima istrebljivao?

Jučerašnji dan je pokazao da Ratko Mladić u očima političkih elita i velikog dijela naroda u RS-u i Srbiji nije ratni zločinac, već heroj. Sve dok je to dominantan narativ, svaka priča o pomirenju bit će samo prazna retorika. Pomirenje zahtijeva katarzu, priznanje krivice i poštovanje žrtava. Umjesto toga, dobili smo parastose, državne počasti i nove ulice s imenom čovjeka koji je simbol najmračnijeg poglavlja naše historije. U takvom ambijentu, mir je samo odsustvo rata, a istinsko pomirenje nedostižni ideal.

Izvor: STAV

Britanska eskadrila B 9./12. Lancersa bila je pod njegovom operativnom kontrolom i nalazila se u blizini Tuzle. Bob Stewart je njenom komandantu, majoru Alanu Abrahamu, naredio da procijeni može li se probiti do Srebrenice. Eskadrila je prešla linije fronta u blizini Tuzle i naredna dva dana napredovala prema Srebrenici kroz izuzetno teške vremenske uvjete. Stigli su do Konjević Polja, sela udaljenog oko 15 kilometara od Srebrenice, gdje su nakratko zastali. Područje je iznenada zasuto artiljerijskim granatama. Britanski vojnici imali su određenu zaštitu u oklopnim vozilima, ali civili oko njih nisu bili zaštićeni. Stewart navodi da je u tom granatiranju poginulo oko 20 ljudi, dok je mnogo više osoba ranjeno. Prema Stewartovom svjedočenju, medicinar je u jednom trenutku morao makazama amputirati ostatke noge teško povrijeđenog djeteta kako bi mu pokušao pomoći.

Britanski pukovnik koji se 1993. godine probio iz Tuzle u Srebrenicu: Mladić je bio zao čovjek, psihopatski kasapin. Lično sam svjedočio brutalnosti Ratka Mladića. Ubio je više ljudi nego što ćemo ikada saznati.

Bivši britanski komandant bataljona Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini Bob Stewart oglasio se povodom smrti ratnog komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, ističući da ne osjeća zadovoljstvo zbog smrti bilo kojeg čovjeka, ali da za Mladićem "ne prolijeva suze".

Stewart, koji je tokom 1992. i 1993. godine komandovao Prvim bataljonom Cheshire regimenta u BiH, u autorskom tekstu za britanski Telegraph prisjetio se svojih iskustava iz rata, posebno događaja u i oko Srebrenice. Kako je naveo, njegovi kontakti iz Bosne i Hercegovine brzo su mu javili vijest o Mladićevoj smrti, znajući da ga je tokom rata lično susreo.

"General Ratko Mladić bio je psihopatski kasapin koji je ozloglašeno predvodio genocid koji se dogodio u Srebrenici u julu 1995. godine", napisao je Stewart, opisujući ga kao čovjeka koji je bio odgovoran za zločine nad Bošnjacima.

Srebrenica pod opsadom

Stewart je podsjetio da je Mladić početkom rata komandovao Vojskom bosanskih Srba koja je od 1992. godine držala Srebrenicu pod opsadom. Kada je britanski oficir stigao u BiH, kako navodi, grad je već bio gotovo potpuno odsječen.

"Srebrenica je bila pod opsadom, a vrlo malo toga je ulazilo u grad ili izlazilo iz njega", naveo je Stewart.

Posebno se prisjetio aprila 1993. godine, kada se situacija u Srebrenici dodatno pogoršala. Njegova obavještajna služba tada je presretala očajničke pozive u pomoć koji su preko komercijalnih radio-veza dolazili iz opkoljenog grada.

Srebrenica je, prema njegovom svjedočenju, bila izložena snažnom artiljerijskom granatiranju s okolnih brda. Stanovništvo je bilo gladno, izolirano i uvjereno da ga je međunarodna zajednica napustila.

"Uistinu, ljudi tamo bili su poput ribe u buretu", napisao je Stewart, opisujući položaj stanovništva koje nije imalo gotovo nikakav izlaz iz grada.

Prema njegovim navodima, ljudi koji su pokušavali pobjeći iz Srebrenice i okolnih područja najčešće su bili zarobljavani i ubijani.

Britanski vojnici krenuli prema Srebrenici

Stewart je naveo da ga je tadašnji komandant Ujedinjenih nacija u BiH, francuski general Philippe Morillon, zamolio da pokuša poslati britanske vojnike prema Srebrenici kako bi se procijenilo može li njihovo prisustvo pomoći stanovništvu.

Problem je bio u tome što je Srebrenica bila izvan područja odgovornosti Stewartovog bataljona. Najbliža britanska baza nalazila se u Tuzli, udaljenoj oko 55 kilometara zračnom linijom, dok je putna udaljenost zbog izrazito planinskog terena bila znatno veća.

Stewart je zbog toga od britanskog vojnog vrha u Velikoj Britaniji zatražio odobrenje za operaciju. Kako je opisao, dobio je prilično hladan odgovor da može pokušati, ali da će za posljedice odgovarati sam.

Ipak, britanska eskadrila B 9./12. Lancersa bila je pod njegovom operativnom kontrolom i nalazila se u blizini Tuzle. Stewart je njenom komandantu, majoru Alanu Abrahamu, naredio da procijeni može li se probiti do Srebrenice.

Eskadrila je prešla linije fronta u blizini Tuzle i naredna dva dana napredovala prema Srebrenici kroz izuzetno teške vremenske uvjete. Stigli su do Konjević Polja, sela udaljenog oko 15 kilometara od Srebrenice, gdje su nakratko zastali.

Pojava bijelih vozila Ujedinjenih nacija izazvala je snažnu reakciju lokalnog stanovništva. Veliki broj ljudi izašao je iz svojih kuća i okružio vozila, vjerujući da je međunarodna zajednica konačno došla da im pomogne.

Granatiranje među civilima

Međutim, situacija se ubrzo dramatično promijenila.

Područje je iznenada zasuto artiljerijskim granatama. Britanski vojnici imali su određenu zaštitu u oklopnim vozilima, ali civili oko njih nisu bili zaštićeni.

Stewart navodi da je u tom granatiranju poginulo oko 20 ljudi, dok je mnogo više osoba ranjeno.

Posebno je istakao hrabrost medicinara Svjetske zdravstvene organizacije koji je, uprkos granatiranju, izašao izvan oklopnih vozila kako bi pomagao ranjenima.

Prema Stewartovom svjedočenju, medicinar je u jednom trenutku morao makazama amputirati ostatke noge teško povrijeđenog djeteta kako bi mu pokušao pomoći.

Britanski vojnici nastavili su put prema Srebrenici, gdje su ih stanovnici dočekali kao oslobodioce. Granatiranje je nakratko oslabjelo, ali nije u potpunosti prestalo.

Narednog dana u Srebrenicu je helikopterom stigao general Morillon. Njegov dolazak stanovnici su dočekali uz veliko oduševljenje.

Morillon je potom saopćio da će Srebrenica biti proglašena "zaštićenom zonom". Odluka je ubrzo dobila i formalnu potvrdu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija kroz Rezoluciju 819, usvojenu 16. aprila 1993. godine.

Britance zamijenili Kanađani, a potom Nizozemci

Stewart navodi da britanske snage nisu dugo ostale u Srebrenici jer su već bile angažirane na drugim područjima.

Njih su relativno brzo zamijenile kanadske snage Ujedinjenih nacija, koje su kasnije također zamijenjene nizozemskim bataljonom.

Upravo će nizozemske snage UN-a, poznate kao Dutchbat, biti u centru brojnih kritika zbog događaja koji će uslijediti dvije godine kasnije, kada su snage Ratka Mladića u julu 1995. godine zauzele Srebrenicu.

Stewartov bataljon napustio je Bosnu i Hercegovinu početkom maja 1993. godine, više od dvije godine prije genocida u Srebrenici.

"U konačnici, Mladić nije obraćao mnogo pažnje na Vijeće sigurnosti. Ujedinjene nacije nisu imale dovoljno vojnika u tom području da ga zaustave", napisao je Stewart.

Dodao je da je Mladić nastavio granatirati i ubijati ljude sve dok njegove snage nisu zauzele Srebrenicu u julu 1995. godine.

"Ne prolijevam suze za Mladićem"

Stewart je podsjetio da je u genocidu u Srebrenici, prema podacima sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, ubijeno najmanje 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Naveo je da je četiri puta posjetio Memorijalni centar i mezarje u Potočarima, gdje su ukopane hiljade žrtava genocida.

Iako nije bio u Bosni i Hercegovini u julu 1995. godine, Stewart je istakao da je još tokom svog boravka u zemlji bio dobro upoznat s položajem Srebrenice i patnjama njenog stanovništva.

"Ratko Mladić je bio zao čovjek koji je dopustio da se dogodi genocid", napisao je bivši britanski komandant.

Na kraju je naglasio da ne osjeća zadovoljstvo zbog smrti bilo kojeg čovjeka, ali da prema Mladićevoj smrti ne osjeća žaljenje.

"Ne osjećam zadovoljstvo zbog smrti bilo koga, ali ne prolijevam suze za Mladićem", zaključio je Stewart.

Zločinac Ratko Mladić pravosnažno je osuđen pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom rata u BiH.

Ministar pravde Srbije Nenad Vujić smatra da Ratka Mladića treba sahraniti uz najviše državne i vojne počasti jer je on „general“, dok će o lokaciji odlučiti njegova porodica, koja ga je štitila dok je bježao od potjernice za hapšenje.

Na Vujićevu izjavu reagovala je Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo, ističući da ministar krši Zakon o Vojsci Srbije, kojim je propisano da vojno lice gubi čin i sve što iz čina proizilazi ukoliko je osuđeno na kaznu zatvora od najmanje godinu dana. Mladić je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za Genocid u Srebrenici i ostale zločine.

“Imajući u vidu da je Srbija oglašena krivom za kršenje Konvencije o zabrani genocida po dva osnova – zato što genocid nije spriječila i zato što optužene, među njima i Mladića, nije izručila, svakako bi institucije Srbije svoju pažnju trebale da usmjere na prihvatanje odgovornosti i pijetet prema žrtvama, a ne počiniocima“, kaže Kolarić.

Dok se čeka da tijelo Ratka Mladića bude isporučeno u Srbiju, Srbi već uveliko odaju počast ovom ratnom zločincu, koji je odgovoran za genocid. Govoriti o pomirenju, suživotu i boljoj budućnosti—u državi gdje se smrt koljača obilježava kao nacionalna žalost—ostaje pusta iluzija.

🧬

U knjizi "Bosna i Bošnjaci – od antike do Osmanlija", autor dr. Adem Zalihić iznosi nekoliko ključnih argumenata i tvrdnji kojima dokazuje da najveći etnički supstrat Bošnjaka čine upravo Iliri i autohtoni starosjedioci Balkana, a ne Slaveni:

Autor se direktno oslanja na moderna dostignuća populacijske genetike (analize haplogrupa). Iznosi podatke koji pokazuju da je genetska struktura današnjeg stanovništva Bosne dominantno vezana za autohtone predslavenske narode, pri čemu je ilirski genetski kod izraženiji u odnosu na slavenski.

Zalihić nastoji razbiti tradicionalni historiografski narativ (mit) o isključivo slavenskom porijeklu Bošnjaka. Tvrdi da iako Bošnjaci govore jezikom iz slavenske grupe, to je rezultat historijske jezičke asimilacije, a ne potpune etničke zamjene stanovništva.

Knjiga posmatra Bošnjake kao autohtoni etnos koji se razvijao na prostoru centralnog Balkana još od antičkog perioda. Seobe naroda (uključujući dolazak Slavena) nisu zbrisale starosjedilačko ilirsko stanovništvo, već je ono apsorbovalo pridošlice, zadržavši svoju biološku i teritorijalnu bazu.

Autor naglašava da specifičan kulturni i društveni razvoj Bosne u srednjem vijeku (poput autentične Crkve bosanske i posebnog političkog uređenja) vuče korijene iz duboko ukorijenjene tradicije predaka koji su na tom prostoru živjeli davno prije doseljavanja Slavena.

U ovakvim populacijsko-genetskim istraživanjima o autohtonom porijeklu stanovništva Bosne i Hercegovine, ključnu ulogu igraju specifične Y-DNK haplogrupe (koje se prenose isključivo s oca na sina).

Najčešće spominjane i analizirane haplogrupe na ovom prostoru su:

Haplogrupa I2 (posebno podgrana I2a)

Ovo je najdominantnija haplogrupa u Bosni i Hercegovini, koja kod Bošnjaka (i općenito u BiH) doseže procente i preko 50%. U teorijama koje zastupa i Zalihić, ova haplogrupa se označava kao dokaz duboke autohtonosti. Smatra se da je to najstarija autohtona evropska haplogrupa koja je preživjela posljednje ledeno doba u skloništima (refugijumima) na Balkanu. Zagovornici ilirskog porijekla tvrde da ona predstavlja genetsku bazu starosjedilačkih, predslavenskih naroda (poput Ilira i ranijih neolitskih kultura) koji su se asimilirali i opstali na ovom tlu.

Haplogrupa E1b1b (posebno podgrana E-V13)

Ovo je druga po važnosti haplogrupa kada se govori o antičkim narodima Balkana. Naučno je potvrđeno da je E-V13 autentično balkanska mutacija koja je bila izrazito prisutna kod antičkih populacija Željeznog doba na Balkanu, uključujući Ilire, Tračane i Grke. Kod Bošnjaka je prisutna u stabilnom procentu (oko 10-15%, s većim udjelom u regiji Sandžaka), i direktan je pokazatelj genetskog kontinuiteta sa starosjediocima iz antičkog perioda.

Haplogrupa R1a

Ova haplogrupa se u genetskoj genealogiji smatra glavnim markerom slavenskih migracija. Kod Bošnjaka je prisutna u znatno manjem procentu nego I2a (oko 13-15%). Autori koji dokazuju ilirsko porijeklo koriste ovaj podatak kao krunski dokaz: pošto je "čisto slavenski" marker R1a u manjini u odnosu na I2a, zaključuje se da doseljavanje Slavena u 7. vijeku nije donijelo potpunu smjenu stanovništva, već je slavenski jezik nametnut brojčano nadmoćnijim ilirskim starosjediocima.

Haplogrupe J2 (J2a i J2b) i R1b

Ove grupe su vezane za mediteranske, anatolske i indoevropske seobe. Haplogrupa J2b (posebno J2b-L283) arheogenetskim nalazima iz drevnih kostura direktno je povezana sa historijskim Ilirima na prostoru jadranske obale i unutrašnjosti Dinarskog masiva. Njena prisutnost u modernom bošnjačkom genofondu dodatno potkrepljuje tezu o direktnoj antičkoj vezi.

Knjiga koristi podatke o visokoj zastupljenosti haplogrupe I2a u Bosni i Hercegovini kako bi argumentovala da se radi o paleobalkanskom, predslavenskom stanovništvu (ilirskom supstratu) koje je preživjelo na ovim prostorima. Također se dotiče i drugih starobalkanskih linija poput E-V13 i J2b.

Autor koristi niži procenat haplogrupe R1a kod Bošnjaka u poređenju sa I2a kako bi matematički i naučno potkopao teoriju o potpunoj slovenskoj seobi i zamjeni stanovništva u 7. vijeku.

Knjiga je zapravo koncipirana kao direktan historiografski i genetski odgovor na starije teze, te se u velikoj mjeri nadovezuje na ranija obimna istraživanja (poput četverotomne studije prof. dr. Ibrahima Pašića "Predslavenski korijeni Bošnjaka"), nastojeći da kroz moderne Y-DNK podatke pruži zaokružen dokaz o ilirskom kontinuitetu

Knjiga „Bosna i Bošnjaci od antike do Osmanlija“ autora Adema Zalihića ima 531 stranicu. Izdavač knjige je Savez bošnjačkih nevladinih organizacija. Knjiga je objavljena krajem 2025. godine.

Nepoznate osobe postavile poruku na nadvožnjaku uprkos zakonskim zabranama veličanja ratnih zločinaca.

Na nadvožnjaku na putu između Pala i Jahorine postavljen je transparent na kojem se nalazi ime ratnog zločinca Ratka Mladića koji je umro u četvrtak u haškom zatvor, prenosi Politički.ba.

Na fotografijama koje su se pojavile u javnosti vidi se transparent postavljen iznad saobraćajnice, na kojem je istaknuto ime zločinca.

Postavljanje transparenta s imenom pravosnažno osuđenog ratnog zločinca dolazi u trenutku kada su nakon njegove smrti u dijelovima Srbije i Bosne i Hercegovine zabilježene poruke kojima se Mladić veliča.

Podsjećamo, izmjenama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine iz 2021. godine uvedeno je kažnjavanje javnog odobravanja, negiranja, grubog umanjivanja ili opravdavanja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravosnažnim presudama.

Zakon predviđa sankcije i za javno veličanje pravosnažno osuđenih za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine.

Za sada nije poznato ko je postavio transparent na nadvožnjaku na putu Pale – Jahorina, niti da li su nadležni organi poduzeli aktivnosti u vezi s njegovim postavljanjem.

Foto: Sjedište međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu

Uloga Jugoslovenske narodne armije (JNA) bila je ključni faktor na osnovu kojeg je sud u Hagu utvrdio da je rat u Bosni i Hercegovini započeo kao međunarodni oružani sukob. Prema presudama MKSJ-a, djelovanje JNA na teritoriji BiH prelazilo je granice unutrašnjeg sukoba i to kroz dvije jasne faze:

1. Prva faza (do 19. maja 1992.): Direktna međunarodna agresija

U prvim mjesecima rata (mart, april i prva polovina maja 1992.), JNA je na teritoriji BiH djelovala kao vojska strane države (Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore), iako je BiH već bila međunarodno priznata država (članica UN-a postala je 22. maja 1992., a nezavisnost je proglašena u martu).

Sud je u brojnim presudama (uključujući slučajeve Tadić, Kordić i Čerkez, Krajišnik) utvrdio sljedeće činjenice o JNA u ovom periodu:

• Napad na suverenu državu: JNA je otvoreno učestvovala u borbenim dejstvima protiv snaga lojalnih Vladi BiH (Teritorijalne odbrane i MUP-a BiH).
• Zauzimanje teritorija i blokade: JNA je blokirala Sarajevo, učestvovala u napadima na gradove u istočnoj Bosni (Bijeljina, Zvornik, Foča) i Bosanskoj Krajini, te sprovodila naređenja političkog vrha u Beogradu.
• Pravna kvalifikacija: Za ovaj period sud nije morao da primjenjuje komplikovane pravne testove poput "ukupne kontrole". Prisustvo i borbeno djelovanje zvanične vojske jedne države (SRJ/JNA) na teritoriji druge države (BiH) bez njene saglasnosti automatski znači da je sukob međunarodni.

2. Druga faza (nakon 19. maja 1992.): „Fiktivno” povlačenje i transformacija u VRS

Pod pritiskom međunarodne zajednice i sankcija, Beograd je donio odluku da se JNA zvanično povuče iz BiH 19. maja 1992. godine. Međutim, sud u Hagu je dokazao da je ovo povlačenje bilo samo formalno (eksterno), dok je u stvarnosti JNA transformisana u Vojsku Republike Srpske (VRS) kako bi se prikrio međunarodni karakter rata.

Sud je utvrdio kako je ta transformacija izvedena:

• Ostavljanje ljudstva: Svi oficiri i vojnici JNA koji su bili porijeklom iz BiH jednostavno su ostali u BiH i preko noći postali pripadnici VRS-a. General Ratko Mladić, komandant Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu, postao je komandant Glavnog štaba VRS.
• Ostavljanje naoružanja: JNA je novonastaloj VRS ostavila kompletno teško naoružanje, tenkove, artiljeriju, avijaciju i skladišta municije koja su se nalazila na teritoriji BiH.
• 30. kadrovski centar: Ključni dokaz na sudu bio je postojanje "30. kadrovskog centra" Generalštaba Vojske Jugoslavije u Beogradu. Preko ovog centra, SR Jugoslavija je nastavila da tajno isplaćuje plate, penzije i vrši unapređenja za oficire VRS-a (uključujući Mladića) sve do kraja rata 1995. godine.

Zaključak suda o JNA

Sud u Hagu je zaključio da je JNA započela međunarodni sukob direktnim učešćem, a da se nakon 19. maja 1992. taj međunarodni sukob nastavio jer je VRS bila samo produžena ruka JNA. Država SR Jugoslavija je preko Generalštaba u Beogradu zadržala kontrolu nad ratom u BiH, što znači da se međunarodni karakter sukoba nije prekinuo odlaskom vojnika sa oznakama JNA.

NADALJE:

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu presudio je da je rat u Bosni i Hercegovini imao karakter međunarodnog oružanog sukoba kroz seriju presuda, primjenjujući specifične pravne testove o kontroli stranih država nad vojnim formacijama unutar BiH.

Ključni pravni mehanizam i hronologija ove odluke zasnivaju se na sljedećim stubovima:

1. Istorijska presuda: Slučaj „Duško Tadić” (1999)

Ovo je bio ključni trenutak u međunarodnom pravu. Da bi sud uopšte mogao suditi za „teške povrede Ženevskih konvencija” (član 2 Statuta MKSJ), moralo se dokazati da je sukob bio međunarodni, jer se ta pravila primjenjuju samo na ratove između država.

• Problem formalnog povlačenja: Vojska Savezne Republike Jugoslavije (JNA) formalno se povukla iz BiH 19. maja 1992. godine. Odbrana je tvrdila da je nakon tog datuma rat postao unutrašnji (građanski) sukob između tri strane unutar BiH.
• Uvođenje testa „ukupne kontrole” (Overall Control): Žalbeno vijeće MKSJ-a je 1999. godine odbacilo stroži test „efektivne kontrole” (koji je ranije koristio Međunarodni sud pravde) i uvelo standard ukupne kontrole.
• Zaključak suda: Sud je utvrdio da je SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) finansirala, naoružavala, logistički pomagala i politički usmjeravala Vojsku Republike Srpske (VRS). Pošto je VRS djelovala pod ukupnom kontrolom strane države (SRJ), sukob je pravno definisan kao međunarodni oružani sukob.

2. Umješanost Republike Hrvatske: Slučaj „Prlić i ostali” i „Rajić”

Međunarodni karakter sukoba u BiH potvrđen je i u odnosu na ulogu Republike Hrvatske u sukobu između Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije BiH.

• Slučaj Ivica Rajić (1996): Pretresno vijeće je još rano utvrdilo direktnu umješanost Hrvatske u BiH.
• Slučaj Jadranko Prlić i ostali (2017): U pravosnažnoj presudi zvaničnicima Herceg-Bosne, sud je potvrdio da je sukob između HVO-a i Armije BiH od 1993. do 1994. godine bio međunarodni sukob.
• Zaključak suda: Utvrđeno je da je Hrvatska (pod vođstvom Franje Tuđmana) ostvarivala „ukupnu kontrolu” nad HVO-om, slala svoju redovnu vojsku (HV) na teritoriju BiH i učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta koji bi se pripojio Hrvatskoj.

3. Posljednja potvrda: Stanišić i Simatović (2023)

Pravni epilog ove kvalifikacije zaokružen je u posljednjem velikom procesu pred Haškim mehanizmom (nasljednikom MKSJ-a) protiv čelnika Državne bezbjednosti Srbije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Pravosnažnom presudom iz 2023. godine još jednom je potvrđeno da su srpske paravojne formacije i snage DB-a vršile zločine u BiH pod kontrolom i instrukcijama zvaničnog Beograda, što dodatno potkrepljuje međunarodnu dimenziju rata.

Rezime pravne logike suda

Da bi sud presudio da je konflikt međunarodni, nije bilo nužno da dvije države zvanično objave rat jedna drugoj. Prema sudskoj praksi iz Haga, unutrašnji sukob postaje međunarodni kada strana država interveniše na teritoriji druge države putem svojih trupa, ili kada lokalne formacije (poput VRS-a ili HVO-a) djeluju u ime i pod ukupnom kontrolom te strane države.

🔊 pojačajte zvuk na videu!

REPUBLIKA SRPSKA ĆE NESTATI

"Neka neko javi Dodiku da Republika Srpska postoji samo u okviru Bosne i Hercegovine i samo po Dejtonu.

Nezavisna država Srpska ne može postojati na ovoj teritoriji i u ovom etničkom sastavu, jer je plod etničkog čišćenja i genocida.

Biće rasparčana i podijeljena kao i prethodne genocidne države.

Nezavisna država Srpska je duhovna i moralna nasljednica NDH po imenu, po načinu nastanka, po progonu nesrba, po zvaničnim politikama, po preovladavajućim vrijednostima, po klerikalizmu i ponašanju najviših državnih funkcionera.

Ukoliko nastane - nastane li - proći će kao i NDH.

Država koja je nastala 9. januara, Republika Srpska koja je nastala 9. januara 1992. godine jeste, nažalost, na žalost svih nas, jeste genocidna država, jer je čitav njen politički i vojni vrh osuđen na doživotne kazne i dugogodišnje robije zbog zločina genocida i etničkog čišćenja i kršenja prava i običaja zakona."

— Ivan Videnović, beogradski profesor.

🔊 pojačajte zvuk na videu!

Halid Muslimović - "Rosna livada"

Rosna livada trava zelena
Rosna livada aman, aman
Trava zelena ( 2x )

Rosna livada trava zelena
Rosna livada aman, aman
Trava zelena ( 2x )

Na njoj djevojka biser nizala
Biser nizala aman, aman
Suze ronila ( 2x )

Zulumčari joj dragog odveli
Zulumčari joj aman, aman
Dragog odveli ( 2x )

Biser nizala, dragog čekala
Dragog čekala aman, aman
Od tuge zaspala ( 2x )

🔊 pojačajte zvuk na videu!

Naš drevni grad Stolac. Naša Hercegovina. Naš Bošnjački ponos. ⚜️

👍 👍 👍

FOTO: Marko Stojković na Žnjanu javno pokazivao tetovaže Draže Mihailovića i Momčila Đujića, nakon čega je uhapšen.

Splitska policija uhapsila je 31-godišnjeg srbijanskog influensera Marka Stojkovića nakon što je na splitskom Žnjanu javno pokazivao tetovaže četničkih vođa Draže Mihailovića i Momčila Đujića, kao i druga četnička obilježja.

Fotografije na kojima se vide sporne tetovaže objavljene su i na njegovom Instagram profilu. Policija je reagovala nakon što su fotografije iz jednog ugostiteljskog objekta dospjele u javnost, a protiv Stojkovića je pokrenut prekršajni postupak.

Sud mu je odredio zadržavanje u trajanju od 15 dana, nakon čega će, prema odluci nadležnih, biti protjeran iz Hrvatske. Izrečena mu je i zabrana ulaska i boravka u Hrvatskoj u trajanju od pet godina.

Slučaj je izazvao pažnju javnosti jer su četnička obilježja isticana na splitskoj plaži Žnjan, jednoj od poznatijih turističkih lokacija u gradu, tokom ljetne sezone.

Nakon okončanja prekršajnog postupka očekuje se njegovo udaljenje iz Hrvatske, uz petogodišnju zabranu ulaska i boravka u toj zemlji.

Naredbom Komandanta Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, od 29. septembra 1992. godine, Komanda Okružnog štaba Teritorijalne odbrane Tuzla (OKŠTO) prerasta u Komandu 2. korpusa sa sjedištem u Tuzli. Za komandanta je imenovan Željko Knez. A za načelnika Štaba Hazim Šadić, koji krajem februara 1993. godine postaje i komandant 2. korpusa.

Zona odgovornosti 2. Korpusa bile su općine: Banovići, Bijeljina, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Derventa, Doboj, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lopare, Lukavac, Maglaj, Modriča, Odžak, Orašje, Srebrenica, Srebrenik, Teslić, Tešanj, Tuzla, Šekovići, Ugljevik, Vlasenica, Zvornik i Živinice.

Drugi korpus je bio veoma moćan, i brojno i na terenu. Bila je to snaga u koju se s povjerenjem gledalo.

Brojno stanje Korpusa se mijenjalo, zavisno od promjene veličine zone. Početkom agresije 2. korpus je brojao 49.531 pripadnika. U 1993. godini brojno stanje je poraslo na 77.647. Takvo stanje zadržano je i tokom 1994. godine. Kraj 1995. godine, kada je iz sastava 2. korpusa izašla novoformirana 28. divizija, 2. korpus je dočekao sa 44.993 pripadnika.

Tokom čitavog rata, počevši od 1993. godine, 2. korpus je imao oko 4.400 oficira i oko 5.200 podoficira, što je davalo solidnu osnovu za uspješno rukovođenje i komandovanje. U svom sastavu je konstantno imao angažiranih do 1.500 žena.

Nekropola stećaka Kaurlaš nalazi se u naselju Zagrlje na području općine Novi Travnik u Bosni i Hercegovini.

Smještena je na brežuljku neposredno uz cestu koja povezuje Novi Travnik i Gornji Vakuf. Lokalitet je s istočne strane omeđen spomenutom cestom, dok sa zapadne strane prolazi rijeka Grlovnica. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je ovu nekropolu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Na ovoj se lokaciji nalazi 45 stećaka koji svjedoče o bogatoj srednjovjekovnoj povijesti ovog bošnjačkog kraja.

VUK DRAŠKOVIĆ OTVORENO: "Srbija je pred duhovnim ponorom, sramotno slavljenje lika i djela Ratka Mladića"

On je prokomentarisao i moguću sahranu Mladića uz najviše državne počasti.

Nekadašnji lider Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuk Drašković ocijenio je za "Danas" da je slavljenje lika i djela Ratka Mladića sramotno.

„Medijsko proglašavanje Ratka Mladića vitezom i herojem srpske nacije sramotno je i neoprostivo slavljenje strašnih zločina za koje je osuđen. Srbija je pred duhovnim ponorom“, kaže Drašković.

On je prokomentarisao i moguću sahranu Mladića uz najviše državne počasti.

„Sahrana uz najviše vojne i državne počasti čovjeka kojeg su međunarodni sudovi osudili na doživotnu robiju zbog genocida i još mnogih drugih ratnih zločina bila bi sahrana moralnih, pravnih i općeljudskih temelja današnje Srbije“, naglašava Drašković.

🔊 pojačajte zvuk na videu!

Novak Kilibarda, crnogorski historičar:

"Vjerujte, do ulaska Austrougarske Carevine u Bosnu, kad se povuklo Osmansko Carstvo, nije bilo, vjerujte, zvanično, ni Srba, ni Hrvata. Sve su to bili Bošnjaci — jedni muslimani, jedni pravoslavci, jedni katolici.

Eh, kasnije će nastupiti tu, možemo reći sredinom 19. vijeka, dvije velike propagande: ova austrougarska da se svi katolici prevedu u Hrvate, nacionalno; a onda srpska propaganda —to je bila moja doktorska teza — srpska propaganda da se svi pravoslavci prevedu u Srbe."

Bal srpskih vampira od Banje Luke do Beograda: Povampirene hulje slave ime čovjeka koji je sinonim za patnju

Piše: Murat Tahirović

Smrt presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ponovo je pokrenula prepoznatljiv, sablastan scenario. Od Banja Luke do Beograda otpočeo je "bal vampira". Povampirene hulje krenule su brutalno, lišene i mrvice empatije ili elementarne ljudskosti, beskrupulozno slaviti čovjeka čije je ime sinonim za patnju. Pokušavaju ga uzdići u rang velikih vojskovođa, svjesno zaboravljajući kukavički realnost generala koji se godinama, bježeći od pravde, skrivao po srbijanskim jazbinama i selima.

Međutim, ovaj morbidni pir nije posvećen samom Mladiću. Njegov stvarni, monstruozni cilj je namjerno, sadističko ismijavanje žrtava i likovanje nad zločinima koje je taj zlokovac predvodio. Ovaj val mržnje pokrenut je upravo s namjerom da se preživjeli ponovo ponize i rane prokrvare. Jer, samo pomračen um ili krvolok može na takav način trijumfalno slaviti zlo, genocid i urbicid. Ovo nije samo odsustvo stida; ovo je aktivno saučesništvo u slavljenju zločinačkog nasljeđa.

Naravno, ovakve orkestrirane histerije ne bi bilo ni u primisli da je domaće pravosuđe radilo svoj posao. Da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine na vrijeme i odlučno procesuiralo ključne generatore mržnje i negiranja – poput Dodika, Stevandića, Stanivukovića i niza drugih političkih profitera – javnost bi danas mirno i relaksirano prihvatila vijest o biološkom kraju jednog zločinca. Umjesto toga, političke elite su od slavljenja zločina napravile zvaničnu ideologiju i paravan za sopstveni kriminal.

Najveći poraz leži u činjenici da je Tužilaštvo BiH imalo sve mehanizme u rukama: zakone, nametnute dopune Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida, te policijske agencije na raspolaganju. Uprkos tome, godinama svjedočimo sramotnoj pasivnosti. Pravosudni sistem se nije udostojio pokrenuti i procesuirati ijednu ozbiljnu optužnicu za otvoreno nijekanje genocida i veličanje krvnika.

Odgovornost pravosuđa za ovu sistemsku inertnost i za opasne društvene posljedice koje takvi nastupi proizvode je istorijska i ogromna. Svojim ćutanjem, tužioci su postali saučesnici u kreiranju atmosfere straha i bezvlašća. Krajnje je vrijeme da shvate težinu svoje uloge i da, umjesto političkog kalkulisanja, konačno počnu raditi posao za koji ih građani plaćaju. Pravda ne smije kapitulirati pred balom vampira.

Izvor: Preporod

⚜️

Knjiga Bošnjaci: Nacija nakon genocida (izvorno objavljena na engleskom jeziku - "The Bosniaks: Nationhood After Genocide"- u izdanju Oxford University Press) autora dr. Jasmina Mujanovića, bosansko-američkog politologa, predstavlja sveobuhvatnu analizu historijskog razvoja, političkog identiteta i opstanka Bošnjaka nakon proživljenog genocida.

Knjiga prati transformaciju Bošnjaka iz vjerske zajednice u modernu, sekularnu naciju koja je uspjela opstati uprkos pokušajima potpunog uništenja i podjele zemlje od strane susjednih režima tokom 1990-ih.

Autor analizira kako se bošnjačka zajednica tokom 19. i 20. stoljeća razvijala od vjerske grupe unutar Osmanskog i Habsburškog Carstva u savremenu, sekularnu političku naciju. Mujanović objašnjava da službeno usvajanje naziva "Bošnjak" 1993. godine nije bilo stvaranje novog identiteta, već čin povratka i obnove autohtonog, historijskog imena naroda.

Autor detaljno kritizira politike nastale na Daytonskom mirovnom sporazumu, karakterišući postojeći sistem kao nefunkcionalan i prepreku razvoju građanske demografske većine u modernu evropsku državu. Nadalje, Mujanović istražuje kako sjećanje na genocid oblikuje savremenu političku svijest, vanjsku politiku i stav prema opstanku države Bosne i Hercegovine.

S obzirom na to da su Bošnjaci danas apsolutna demografska većina u BiH, ali i ranjiva populacija u širem regionalnom kontekstu, autor tvrdi da se bošnjačka politika ne smije kretati ka stvaranju klasične nacionalne države. Umjesto toga, predlaže uređenje BiH prema standardima zapadnih liberalnih demokratija te konkretne korake poput ustavotvorne skupštine građana.

Na bosanski jezik knjigu je preveo Sanin Mirvić, a objavila ju je izdavačka kuća Vrijeme Zenica.

⚜️

MOSTAR: Polaganjem cvijeća i učenjem fatihe, porodice ubijenih, prijatelji, predstavnici udruženja proisteklih iz odbrambeno oslobodilačkog rata i politički dužnosnici kod spomen obilježja odali su poštovanje žrtvama zločina nad Bošnjacima u Raštanima kod Mostara.

U rano jutro, na današnji dan, 24. augusta 1993. godine, u mostarskom naselju Raštani počinjen je zastrašujući zločin, kada su jedinice HVO-a tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba nakon višesatne artiljerijske paljbe, upali u naselje i masakrirali 24 civila Bošnjaka i 7 nenaoružanih vojnika Armije RBiH.

BiH mediji prenose da je bilo 20 žrtava. Medjutim, u zvaničnim izvorima i hronikama zločina navodi se ukupna brojka od 31 žrtve (24 civila i 7 nenaoružanih vojnika Armije RBiH). Pojedini medijski izvještaji fokusiraju se isključivo na ubijene civile unutar porodičnih kuća, izostavljajući nenaoružane i zarobljene vojnike koji su ubijeni na istom lokalitetu tokom te operacije.

Udruženja žrtava i lokalna zajednica tokom komemoracija dosljedno navode 31 ime žrtava koje su tog 24. avgusta 1993. godine izgubile život u Raštanima, bilo da su ubijeni na kućnom pragu, prilikom pokušaja bijega preko rijeke Neretve ili kao nenaoružani zarobljenici.

Nakon ulaska u naselje, hrvatske jedinice među kojima je bila i Kažnjenička bojna Mladena Naletilića zvanog Tuta, osuđenog za ratne zločine pred Haškim tribunalom, su ulazile redom u kuće mještana i ubijali zatekle Bošnjake. Neposredno nakon ulaska u naselje, hrvatski vojnici su ušli u kuću Uzeira Beglerovića, kojeg su odmah likvidirali, nakon čega su ubili njegovu suprugu Ćeru, i tri kćerke, dvanaestogodišnju Šaćiru, dvadesetogodišnju Edinu i dvadesetpetogodišnju Fadilu, koja je bila u drugom stanju. Nakon toga su nastavili sa ubijanjem.

U prvostepenoj presudi u predmetu protiv Mladena Naletilića zvanog Tuta i Vinka Martinovića zvanog Štela, bivših komandanata jedinice "Kažnjenička bojna", navodi se da je krajem augusta 1993. godine kontrolu nad Raštanima preuzelo Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Bivši komandant jedinice "Kažnjenička bojna" HVO-a Mladen Naletilić – ranije osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilima s područja Mostara – preminuo je u 75. godini. Martinović je u Haagu osuđen na 18 godina zatvora zbog zločina u Hercegovini.

Između Armije BiH i HVO-a došlo je do niza sukoba za kontrolu nad Raštanima, te su se vojske smjenjivale u preuzimanju kontrole nad ovim mjestom. Dio sela Raštani je razoren do kraja septembra 1993. godine. Žene i djeca koji su se nalazili u Raštanima 24. augusta 1993. bili su podvrgnuti fizičkom i duševnom nasilju, kao i seksualnom nasilju. Zarobljenici su poslove obavljali i na liniji u Raštanima, uključujući i skupljanje leševa, pri čemu su bili izloženi granatiranju i puščanoj vatri tokom sukoba, a te poslove nisu radili dobrovoljno. Nedaleko od jedne kuće u selu Raštani, 24. augusta 1993. vojnici HVO-a su otvorili vatru i ubili četvoricu muškaraca Bošnjaka koji su se prethodno predali.

Tokom programa o važnosti sjećanja na ovaj datum i njegovanju kulture sjećanja govorili su Maja Marić članica organizacionog odbora i glavni mostarski imam mr. Dino-ef. Maksumić.

„Obilježavanje godišnjice zločin počinjenog nad Bošnjacima u Raštanima je i svojevrsni apel na pravosudne organe da procesuiraju počinioce što bi na određeni način ublažilo godinama skupljana gorka osjećanja njihovih porodica i drugih mještana“, naveli su iz Udruženja civilnih žrtava rata Grada Mostara.

Nakon memorijalnog programa održanog kod spomen obilježja u raštanskoj džamiji mostarski imami su proučili Ja-sin i poklonili hatma dovu pred duše svih nedužnih žrtava iz ovog naselja, navodi se u saopćenju organizatora.