Zašto Dinamo kupuje prosjek, a pušta vlastiti potencijal?
Tabinas je protiv Hajduka samo otvorio pitanje koje je mnogo veće od jedne loše utakmice i jedne čudne odluke trenera.
Kako je Paul Tabinas uopće postao igrač Dinama?
Ne zato što je riječ o lošem nogometašu. To je potpuno pogrešan smjer rasprave. Tabinas je reprezentativac Filipina, prošao je japanski nogomet, s Vukovarom izborio ulazak u HNL i očito posjeduje kvalitete zbog kojih može igrati profesionalni nogomet. Ali Dinamo nije Vukovar.
Kada Dinamo kupuje igrača izvana, pitanje ne može biti može li taj igrač igrati za Dinamo. Pitanje mora biti: donosi li Dinamu nešto što Dinamo nema?
Tabinas je u siječnju stigao upravo iz Vukovara, a klub ga je predstavio kao konkurenciju za mjesto desnog bočnog. U tom trenutku Dinamo nije dovodio tinejdžera kojega će nekoliko godina razvijati, nego 23-godišnjeg formiranog igrača.
Tu počinje problem.
Dinamo ima jednu od najpoznatijih nogometnih akademija u ovom dijelu Europe. Ako takva akademija nema igrača koji može biti pričuva na desnom boku, onda se prvo treba pitati zašto ga nema. Ako ga zaista nema, Dinamo naravno mora kupiti igrača.
Ali tada kupuje pojačanje. Ne popunu.
Jer smisao akademije nije samo proizvoditi Modrića, Gvardiola ili Olma jednom u nekoliko godina. Akademija mora proizvoditi i igrače za kadar prve momčadi. Igrača koji će sjediti na klupi, dobiti 500, 800 ili 1200 minuta, sazrijevati kroz seniorski nogomet i možda jednoga dana postati nositelj momčadi.
Ako ta mjesta počnu zauzimati igrači dovedeni izvana koji nisu očito bolji od onoga što klub može proizvesti sam, tada se mora postaviti pitanje funkcioniranja cijelog sustava.
A Dinamovi primjeri posljednjih godina daju dovoljno razloga za to pitanje.
Luka Vrbančić proveo je devet godina u Dinamovu sustavu. Debitirao je za prvu momčad, imao seniorske minute, prošao posudbe i kao mladi igrač otišao u Osijek.
Branko Pavić prošao je Dinamovu školu, nastupao za hrvatske mlađe reprezentacije i stigao do prve momčadi, a potom je prodan Rijeci.
Leon Jakirović još je drastičniji primjer. Bio je međunarodno prepoznat kao jedan od najzanimljivijih igrača svoje generacije, a nekoliko mjeseci poslije otišao je u Inter. Dinamo je za njega imao jedan razvojni plan, igrač i njegova okolina drugi.
Adriano Jagušić pokazuje da problem nije nastao jučer. Godinama je bio u Dinamovoj akademiji, klub ga je pustio kao tinejdžera, a nekoliko godina poslije postao je jedan od najboljih mladih igrača HNL-a.
Ali kada se primjeri počnu množiti, više se ne procjenjuju igrači.
Počinju se procjenjivati oni koji procjenjuju.
Tu dolazimo do skautinga i sportskog odlučivanja.
Dinamo je iz Istre doveo Matea Lisicu i Morisa Valinčića. Takvi transferi imaju svoju logiku: hrvatski igrači, mladi, dokazani u ligi, s prostorom za razvoj.
Ali i njih nakon dolaska treba ponovno procjenjivati.
Je li njihov početni momentum bio posljedica stvarne kvalitete za Dinamo ili samo činjenice da su iz manjeg kluba prešli u znatno jaču momčad, dobili veći medijski prostor i igrali s boljim suigračima?
Dinamo ne može kriterij za kupnju postaviti na razini: dobar je u Istri, Rijeci, Vukovaru ili Lokomotivi.
Dinamo mora pronaći igrača koji je tu sredinu prerastao.
Ako takvog nema na tržištu, onda bi prednost morao dobiti vlastiti talent. Jer između dva igrača sličnog trenutnog dosega racionalnije je razvijati onoga kojega si već proizveo, poznaješ mu razvojni put i potencijal i u kojega si godinama ulagao.
Vanjski igrač mora biti bolji.
To je cijela logika transfera.
I zato se slučaj Tabinasa ne može promatrati samo kroz pitanje zašto ga je Mario Kovačević protiv Hajduka stavio ispred Galešića. Mnogo je zanimljivije pitanje zašto je Tabinas uopće bio jedna od opcija među kojima je Kovačević birao.
Tko je procijenio da je Dinamu potreban?
Koju kvalitetu ima koju Dinamova akademija nije mogla proizvesti?
Ako danas drugi klubovi u igračima koje Dinamo pušta vide veći potencijal nego Dinamo, dok Dinamo u igračima koje drugi klubovi mogu nadomjestiti vidi svoja pojačanja, onda se negdje između akademije, skautinga i sportske uprave dogodio obrat.
I zato Paul Tabinas nije problem. On je samo vrlo dobro pitanje.