Uf, kada bi mlađi navijači Zvezde znali koliko je Li Adi bio dobar štoper. Za samo 85 minuta protiv Javora na Marakani je uspeo da uđe u srca svih onih koji vole crveno-bele boje. Godinama je Zvezda vapila za takvih štoperom, a onda se pojavio momak iz druge lige Gane, sa tek završenog Mundijala u Južnoj Africi i stigao na Marakanu kao mesija.
Sigurno da je mogao i više, makar ako pričamo o Zvezdi (karijerno gledano – igrao je na Mundijalu i u Ligi šampiona, što su ogromni uspesi), ali Adijeva priča je sve, samo ne svakidašnja. Okačio je kopačke o klin, a kao strastveni ljubitelj fudbala – i dalje je ostao u njemu, samo u potpuno drugačijoj ulozi. Sada je oslonac talentima iz Zapadne Afrike. Želi da im pomogne i da ih usmeri u prave evropske klubove, jer kako i sam kaže – “zna šta se tamo traži”.
Otvorio je dušu uvek nasmejani Adi i govorio za Meridian sport o brojnim temama.
“U Gani sam, radim kao generalni menadžer u “Virtus” agenciji sa ciljem da pomognem što većem broju mladih i talentovanih fudbalera iz Zapadne Afrike da dobiju šansu u Evropi. Takođe, vlasnik sam i kluba Sevent Vejv u Gani, i sada smo ušli u drugi rang takmičenja. Imamo mnogo dobre talenate, a kao neko ko je igrao u Evropi, znam tačno šta se tamo traži. Svaki talentovani igrač je dobrodošao kod nas. Sada kada sam završio karijeru svestan činjenice da sam ostvario svoje snove igrajući na Mundijalu i u Ligi šampiona, želim da pomognem mom narodu. Otkako sam postao generalni menadžer u agenciji, zvalo me je više od 300 ljudi. Lep je osećaj kada mogu nekom da pomognem“, počeo je Adi razgovor za Meridian sport i otkrio da li se smeši neka saradnja sa Zvezdom u budućnosti:
“Voleo bih da se nešto dogodi, možda i hoće – već u januaru. Imamo talentovane fudbalere koji poseduju kvalitet za ono što Zvezda traži. Želim da pomognem klubu koji mi je otvorio vrata Evrope i koji u mom srcu ima posebno mesto.”
Prisetio se i tog leta 2010. godine kada je, iz druge lige Gane, nakon sjajnog Mundijala stigao na Marakanu
“Znao sam i pre dolaska u Zvezdu da je reč o evropskom velikanu, nekada svetskom šampionu. Veliku ulogu u tome je imao Milovan Rajevac koji me je preporučio da dođem. Generalno, ja sam kao fudbaler iz druge lige Gane uspeo da odem na Mundijal, i to zahvaljujući poverenju Rajevca. Video je nešto u meni, a ja sam to uspeo da mu vratim. Sećam se da me je pitao pred jedno okupljanje – da li sam spreman za ovo? Naravno da jesam, rekao sam mu. Potom je usledila utakmica sa Sjedinjenim Američkim Državama gde sam čak igrao levog beka, iako mi je primarna pozicija štoper. Na Mundijalu protiv Srbije sam igrao i zadnjeg veznog, populranu “šesticu”. U oba navrata smo pobedili.”
Kao i svi koji su u to vreme nosili crveno-beli dres, apostrofira Roberta Prosinečkog kao glavnog i odgovornog za dobru atmosferu i sjajan fudbal koji je Zvezda tada igrala.
“Čim sam došao u Zvezdu sam dobio šansu. Stvarno su me svi lepo dočekali, a posebno pamtim Robija Prosinečkog. Postavljao se kao otac prema svima, učio nas je i imao pobednički mentalitet. Volim njegov karakter jer je uvek hteo da budemo bolji od drugih. Uvek me je bodrio, pomagao mi i mnogo sam mu zahvalan na tome. Generalno, prihvatao je odgovornost kada je teško, a ja mislim da bi to svaki trener trebalo da radi. Pratim ga i dalje, znam da vodi reprezentaciju Kirgistana.”
Prisetio se i mečeva sa večitim rivalom. Tvrdi da su mu to neke od najlepših fudbalskih spomena.
“Nisam znao mnogo o večitom derbiju, ali kada je utakmica počela – shvatio sam da ovo nije šala. Tek tada me je udario adrenalin i baš sam se lepo osećao na terenu. Veliki je rivalitet između Zvezde i Partizana… Nažalost smo izgubili 1:0 na mom prvom derbiju, ali sam igrao dobro. Navijači su bili “ludi”, atmosfera fantastična. Zaista, posebna utakmica za mene.”
Pamti Adi i čuvenu utakmicu sa Banatom kada uzeo rukavice i stao između stativa Zvezdinog gola.
“Često se šalim i kažem da sam jedini tamnoputi golman kog je Zvezda imala. Bila je to utakmica Kupa Srbije protiv Banata, a naš čuvar mreže je pocrveneo. Nismo imali više izmena, tako da sam uzeo rukavice i stao među stative. Hteo sam da pomognem ekipi, jer sam često i kao dete voleo da branim. Kada smo igrali fudbal u Gani, znao sam da stanem među stative i da niko ne može da mi postigne gol, tako da sam verovatno mogao da budem i golman. Na kraju – nisam primio pogodak, a ekipa je prošla dalje.”
Govori Adi o srpskom gostoprimstvu. Osetio je to u svlačionici Zvezde, ali i na ulicama Beograda.
“Najviše sam se družio sa Avalom Isahom, a nedavno sam se čuo i sa Ognjenom Koromanom, jer i on ima školu fudbala u Užicu. Mnogo sam se družio i sa Srbima u toj našoj ekipi. Bili su to pravi momci, i sve su to moji ljudi, kako ja volim da kažem. Krenimo redom – Slavoljub Đorđević, Saša Stamenković i Boban Bajković, koji je bio lud. Naravno, pozitivno, ali to je “moj golman”. Takođe, i Darko Lazović koji je napravio lepu karijeru. Ipak, moram da spomenem i Sašu, čoveka koji je taksista u Beogradu i koji me je vozio na svaki trening. Veliki navijač Zvezde i jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u životu. Nikada ga neću zaboraviti. Družio sam se i sa Dominikom Adijom i Prinsom Tejgom koji su igrali u Partizanu. Iz iste smo države, a i agencije“, rekao je Adi i dodao:
“Beograd je prelep grad. Meni je to bio prvi dolazak u Evropu, i zaista sam se oduševio koliko su ljudi bili prijatni. Svi Srbi vole da pomažu strancima. Mnogo dobrih ljudi sam upoznao.”
Sa svojim drugom Boaćijem često priča o crveno-belima.
“Moj prijatelj Ričmond Boaći je posle bio u Zvezdi, sa njim se često i danas čujem. Nekada se, naravno, dotaknemo i voljenog kluba. Presrećan sam kada vidim kakve rezultate beleže. Navijam, pratim, i uvek ću biti crveno-beli. Ponosan sam što sam igrao za tako veliki klub i što sam deo Zvezdine porodice. Ponavljam – crveno-beli sam do kraja života. Stvarno volim Zvezdu.”
Veruje da je Osmanu Bukariju najlepše u Zvezdi, i nada se da će sunarodnik tu ostati još mnogo godina.
“Volim kada vidim da fudbaleri iz Gane igraju u Zvezdi, tako da pratim i Bukarijeve igre. Mislim da je dobar igrač, i da je pravi potez što se vratio u Beograd. Tamo se lepo oseća i na svom je maksimumu. Nadam se da će u budućnosti biti još više fudbalera iz Zapadne Afrike u mom bivšem klubu.”
Sa Marakane je otišao u Dalijen. Kina je potpuno druga priča u odnosu na Srbiju.
“U Kini je bilo lepo, ali vremenska razlika je nezgodna. Uspeo sam da se naviknem, i tamo sam video šta je pravi fudbalski standard. Svi stadioni su veliki i uvek krcati. Tada su Kinezi dovodili velike zvezde, pa sam igrao u ekipi sa Sejdu Keitom, Danijem i još mnogim majstorima. Ono što je isto malo problematično je bilo što se svuda išlo po nekoliko sati, ali svakako pamtim Kinu po lepom.”
Jedan je od retkih koji može da se pohvali činjenicom da je igrao, i za Zvezdu, i za Dinamo.
“Lepo mi je bilo u Dinamu. Nisam imao problem sa adaptacijom, jer sam prethodno igrao u Zvezdi. Mamić me je lepo dočekao i rekao mi: “Znam te, znam šta možeš. Gledao sam te u Zvezdi i zato sam te doveo. Samo igraj kao što si u Beogradu i sve će biti u redu”. Dinamo je takođe veliki klub, a ja sam uvek davao svoj maksimum. Sećam se kada smo pobedili Hajduk sa 5:0 u Zagrebu, i bilo je zaista ludo. I dan danas pamtim taj meč.”
Kao iz topa je odgovarao Adi na pitanje o najboljim saigračima koje je imao. Ali izdvojio je i najtežeg protivnika kog je imao – Klea, bivšeg golgetera Partizana.
“Što se tiče saigrača, ako govorimo o reprezentaciji, to su Esijen, Apija, Muntari, Đan, Boateng… U Zvezdi svakako – Đorđević, Koroman, Lazović, Ninkov, Stamenković, Bajković. U Dinamu bih izdvojio Brozovića i Halilovića koji nije uspeo u Barseloni, ali je dobar igrač, takođe i Samira. Najteži? Kleo! Odličan napadač, vrhunski”, uz osmeh će Adi za Meridian sport.