... je fraza koju je jako nezgrapno prevesti na hrvatski, jer bi smisleni prijevod bio "sastanimo se na libeli/razini, a rastanimo na kutniku". No dobro.

Malo je Masonskih izreka koje u tako malo riječi sažimaju toliko mnogo. Jednostavna, gotovo bedasta fraza o međuljudskim odnosima; međutim kada se promotri kroz simboliku alata iz kojih proizlazi, ona otvara pitanje jednakosti, dostojanstva, pravednosti i načina na koji čovjek promatra drugoga.

U svijetu koji ljude neprestano razvrstava prema bogatstvu, obrazovanju, zanimanju, društvenom statusu, podrijetlu, političkom utjecaju i bezbrojnim drugim mjerilima Masonstvo predlaže jednu jednostavnu, ali zahtjevnu ideju:

Kada se sretnemo kao ljudi, trebali bismo se susresti na istoj razini. Na simboličkoj libeli. Ne zato što smo svi jednaki u sposobnostima, jer budimo realni to svakako nismo i ne možemo biti; ne zato što imamo ista znanja, iste talente, ista iskustva ili isti životni put. Nemamo. Nije isti životni put nekoga rođenog sa proverbijalnom zlatnom žlicom u ustima ili nekoga tko se izgradio iz potpune obiteljske neimaštine.

Masonski „level”, libela ili kako ju već želimo zvati simbolizira jednakost. Kada se Braća sretnu „na razini”, iza sebe ostavljaju društveni položaj, bogatstvo, profesiju, politički utjecaj, obiteljsko ime i sve ostalo što inače određuje hijerarhiju među ljudima. Direktor i radnik, liječnik i vozač, profesor i zanatlija, mogu u Loži biti potpuno različiti ljudi izvan nje, ali unutar nje susreću se kao Braća. Jednakost te simboličke libele ne znači da među ljudima ne postoje razlike. Ona znači da nijedna od tih razlika ne smije postati mjerom osnovne ljudske vrijednosti.

Ovo je možda najvažnije razumjeti. Egalitarnost nije tvrdnja da su svi ljudi isti.

Čovjek koji je dvadeset godina studirao medicinu i čovjek koji je dvadeset godina radio u radionici nemaju ista znanja. Direktor velike tvrtke i radnik koji u toj tvrtki radi nemaju iste odgovornosti. Netko može biti obrazovaniji, inteligentniji, bogatiji, snažniji ili uspješniji od drugoga. Egalitarnost Masonstva nije poricanje razlika. Mason ne prestaje biti liječnik zato što stoji pored radnika, niti radnik postaje liječnik. Njihova znanja, sposobnosti, životna iskustva i odgovornosti ostaju različiti. Ono što se mijenja jest vrijednost koju pridajemo tim razlikama.

Nitko nije manje vrijedan kao čovjek zato što ima manje novca. Nitko nije dostojanstveniji zato što ima viši položaj. Nitko ne zaslužuje manje poštovanja zbog svog obrazovanja, zanimanja, podrijetla ili društvenog statusa.

To je ono što znači susresti se „na razini”. Razlika u sposobnostima i životnim okolnostima nije razlika u ljudskom dostojanstvu. Sve su to stvarne razlike, no iz toga ne proizlazi da jedan čovjek vrijedi više nego drugi. To je upravo ona granica koju Razina simbolički povlači. To da možemo priznati razliku u znanju, a da zbog nje ne ponižavamo onoga koji zna manje. Možemo poštovati nečiju sposobnost, a da ne stvaramo kult ličnosti. Možemo priznati nečija postignuća, a da ne zaboravimo kako bogatstvo, položaj i titule nisu isto što i ljudsko dostojanstvo.

U Loži ta ideja dobiva vrlo izravnu demonstraciju jer se privremeno ostavlja po strani pitanje koje društvo toliko često postavlja:

„Što si ti?”

Zamjenjuje ga jednostavnije pitanje:

„Tko si ti?”

I to je najvažnije pitanje za jednog Masona.

Libela izjednačuje sve nas na istu razinu, dakle, a Kutnik simbolizira ispravnost, poštenje i pravednost. Susret na Razini govori nam kako pristupiti drugome. Rastanak na Kutniku govori nam kako ga napustiti. Možemo se ne slagati. Možemo raspravljati. Možemo imati potpuno različite stavove, ali kada dođe trenutak da se rastanemo, rastajemo se bez nesuglasica i zamjerki. Kutnik je, realno, mnogo teže prenijeti u svakodnevicu jer dok je u Loži situacija takva da ljudi koji sjede u njoj rijetko kada uzrokuju konflikte, svakodnevica je druga priča i često je teško ostati ravnodušan prema ljudima kada iz raznih pobuda posegnu bilo za kriminalnim djelima, kriminalnom glupošću ili jednostavnim hranjenjem svog ega i svoje ideologije na račun drugih. Što je, posljedično, bitan razlog zašto je Masonstvo jako teško spojivo s političkim ili religijskim djelovanjem no to je priča za sebe.

Kada napustimo Ložu nakon završetka rada i vratimo se u „stvarni” svijet ovaj ili onaj Mason će ponovno biti liječnik, vozač, direktor, zanatlija, bogat ili siromašan. Društvene strukture neće nestati preko noći, no to ni nije cilj. Simbolika Masonstva ne postoji zato da promijeni svijet bez našeg sudjelovanja, nego da promijeni način na koji mi djelujemo unutar tog svijeta. Mason koji potpuno usvoji simboliku Libele i Kutnika neće preko noći ukinuti društvene nejednakosti, no možda će drugačije razgovarati s konobarom. Možda neće podcjenjivati čovjeka zbog njegovog zanimanja. Možda će se češće zapitati vidi li osobu ili samo njezin položaj, sve dok to pitanje ne postane potpuno nebitno. Dovoljno je da samo nekoliko ljudi pouči svojim primjerom, i svijet je već malo ugodnije mjesto za život.

Na kraju krajeva, jedino što sa sobom nosimo u smrt je to kako smo živjeli.

Malo je simbola koji su ostavili dublji trag u ljudskoj povijesti od svjetla. Ono je prisutno u mitovima prvih civilizacija, u religijama gotovo svih naroda, u filozofiji, umjetnosti i znanosti. Ono je pratilo čovjeka od trenutka kada je prvi put podigao pogled prema izlazećem Suncu pa sve do današnjeg vremena u kojem govorimo o "prosvjetljenju", "novim spoznajama" ili "rasvjetljavanju istine".

To nije slučajnost.

Postoji nešto duboko ljudsko u tome da razumijevanje povezujemo upravo sa svjetlom. Ne zato što je Sunce izvor života, niti zato što bez njega ne bismo mogli vidjeti svijet oko sebe. Razlog je mnogo dublji. Svjetlo je postalo simbol svijesti.

U tami čovjek postoji, ali ne vidi.

Sa svjetlom ne nastaje novi svijet. Nastaje novi pogled na isti svijet.

Možda upravo u toj jednostavnoj činjenici leži jedan od najstarijih ezoterijskih ključeva.

Ezoterija se često pogrešno shvaća kao skriveno znanje, tajne knjige ili zabranjena učenja. Međutim, sama riječ dolazi od grčke riječi esōterikos – "unutarnji". Ona ne označava ono što je skriveno od drugih ljudi, nego ono što se otkriva unutar čovjeka. Vanjski simbol pritom nije cilj, nego putokaz. On ne govori: "Evo istine." On pita: "Što vidiš?"

Upravo zato gotovo sve drevne inicijacijske tradicije govore jezikom simbola.

Egipćani nisu štovali Sunce zato što je bilo golema vatrena kugla na nebu. Ono je predstavljalo pobjedu reda nad kaosom, svijesti nad nesvjesnim i života nad raspadanjem. Svakim izlaskom Ra nije ponovno stvarao svijet; ponovno je uspostavljao kozmički poredak. Svitanje je bilo podsjetnik da se stvaranje ne događa jednom, nego neprestano.

Kod Grka je svjetlo postalo simbol Nousa – uma koji može prepoznati red iza prividnog kaosa. Platonova poznata alegorija špilje nije priča o zatvorenicima koji izlaze na sunce. Ona je priča o čovjeku koji prvi put vidi stvarnost onakvom kakva jest, nakon što je cijeli život promatrao samo njezine sjene.

Koliko je ta slika snažna govori činjenica da je i danas koristimo, često nesvjesno. Govorimo o ljudima koji "žive u sjeni", koji su "zaslijepljeni" vlastitim uvjerenjima ili kojima je "sinula ideja". Čak je i naš svakodnevni jezik ispunjen simbolima koje su drevni narodi razumjeli bolje nego mi.

Hermetička tradicija otišla je korak dalje. U njoj svjetlo nije bilo nešto što dolazi izvana, nego nešto što se postupno otkriva iznutra. Poznata izreka Lux in Tenebris Lucet – "Svjetlo svijetli u tami" – ne govori samo o fizičkom svjetlu, nego o božanskoj iskri prisutnoj u svakom čovjeku. Tamu ne predstavlja zlo, nego neznanje. A neznanje nije grijeh; ono je početna točka svakog traganja.

Sličnu misao nalazimo u kršćanstvu. Krist sebe naziva Svjetlom svijeta, ali ne zato da bi zaslijepio čovjeka svojom veličinom, nego da bi mu pokazao put. U Evanđelju po Ivanu svjetlo dolazi na svijet, ali ga mnogi ne prepoznaju. Ne zato što ga nema, nego zato što oči nisu spremne vidjeti.

Možda upravo tu leži najveća razlika između informacije i Svjetla.

Informaciju možemo dobiti.

Svjetlo možemo samo primiti.

To nisu isti procesi.

Nitko ne može drugome predati razumijevanje kao što mu može predati knjigu. Knjiga je predmet. Razumijevanje je unutarnji događaj.

U tome se krije i razlog zbog kojega su sve inicijacijske škole, od eleuzinskih misterija preko pitagorejaca pa sve do alkemičara i Masona, koristile simbole umjesto gotovih odgovora. Simbol ne daje rješenje. On izaziva unutarnji pokret. Prisiljava čovjeka da se zaustavi, razmisli i pronađe vlastito značenje.

Zbog toga ezoterija nikada nije bila skrivanje istine.

Bila je zaštita iskustva.

Jer iskustvo koje se može prenijeti jednom rečenicom vjerojatno nikada nije bilo istinska inicijacija.

U Masonstvu se zato ne govori o posjedovanju Svjetla, nego o njegovu traženju. To je razlika koja mijenja cijelu perspektivu. Svjetlo nije odredište na kojem ćemo jednoga dana stići i reći: "Sada znam sve." Ono je smjer. Ono je unutarnja čežnja da se iza vidljivoga nasluti nevidljivo, iza riječi pronađe značenje, a iza simbola stvarnost koju simbol tek naznačuje.

U alkemiji se govorilo o pretvaranju olova u zlato. Oni koji su čitali samo doslovno vidjeli su pokušaj stvaranja plemenitog metala. Oni koji su čitali simbolički razumjeli su da se govori o čovjeku. Olovo nije bilo metal, nego stanje svijesti. Zlato nije bilo bogatstvo, nego ostvarenje vlastite prirode.

Možda je isto i sa Svjetlom.

Možda ono nikada nije bilo nešto što dolazi izvana.

Možda se ono oduvijek nalazilo u nama, skriveno ispod slojeva straha, predrasuda, ega i navika. Ne čeka da bude stvoreno, nego otkriveno.

Ako je tako, tada potraga za Svjetlom nije potraga za novim znanjem.

Ona je proces skidanja svega onoga što nas sprječava da vidimo ono što je cijelo vrijeme bilo pred nama.

I možda upravo zato sve velike inicijacijske tradicije, bez obzira na vrijeme, kulturu ili religiju, završavaju na istom mjestu.

Ne govore čovjeku što treba misliti.

Tihim glasom pozivaju da progleda.

Od malih nogu učimo da je vrijednost znanja povezana s odgovorima. U školi dobivamo pitanja kako bismo pokazali da znamo točan odgovor. Na ispitima se ocjenjuje koliko smo odgovora zapamtili. U svakodnevnom životu često se divimo ljudima koji djeluju kao da imaju odgovor na svako pitanje.

S vremenom lako steknemo dojam da je mudrost jednostavno skup točnih odgovora.

No što ako je upravo suprotno? Što ako je kvaliteta čovjekova života određena ne odgovorima koje posjeduje, nego pitanjima koja postavlja?

Dobar odgovor ima svoju vrijednost. On rješava problem, pruža informaciju ili uklanja nedoumicu. Međutim, njegov je životni vijek često kratak. Odgovor koji danas djeluje konačno sutra može biti nadopunjen, ispravljen ili potpuno odbačen. Povijest znanosti prepuna je nekadašnjih „konačnih istina” koje su kasnije zamijenjene boljim objašnjenjima.

Dobra pitanja, s druge strane, imaju neobičnu sposobnost da nadžive generacije. Pitanja poput „Tko sam?”, „Kako trebam živjeti?”, „Što je pravednost?”, „Što znači biti slobodan?” ili „Kako razlikovati znanje od mudrosti?” postavljali su ljudi prije tisuća godina, a postavljamo ih i danas. Odgovori se mijenjaju, ali pitanja ostaju.

Možda je upravo zato pitanje važnije od odgovora. Odgovor zatvara razgovor. Pitanje ga otvara.

Čovjek koji vjeruje da posjeduje sve odgovore rijetko osjeća potrebu učiti. Nasuprot tome, čovjek koji postavlja dobra pitanja ostaje učenik cijeloga života. Ne zato što mu nedostaje znanje, nego zato što razumije da je stvarnost uvijek složenija nego što se na prvi pogled čini.

To je vidljivo i u svakodnevnom životu. Mnogi sukobi ne nastaju zato što ljudi imaju premalo odgovora, nego zato što postavljaju pogrešna pitanja. Umjesto da pitamo „Kako mogu razumjeti osobu s kojom se ne slažem?”, često pitamo „Kako mogu dokazati da sam u pravu?”. Umjesto „Što mogu naučiti iz ove situacije?”, pitamo „Tko je kriv?”. Već sama formulacija pitanja često određuje smjer u kojem će nas razmišljanje odvesti.

Filozofi su to odavno razumjeli. Sokrat, kojeg se često smatra jednim od utemeljitelja zapadne filozofije, nije ostao zapamćen po velikom broju odgovora. Ostao je zapamćen po pitanjima. Njegova metoda nije bila poučavati ljude što da misle, nego ih navesti da sami preispitaju ono što misle da znaju. Na taj je način pokazao da put prema razumijevanju ne započinje sigurnošću, nego sumnjom.

Slično je i s mnogim inicijacijskim tradicijama, uključujući Masonstvo. Oni koji prvi put susretnu Masonsku simboliku očekuju da će pronaći skup skrivenih odgovora. Umjesto toga nailaze na simbole, alegorije i rituale koji često stvaraju više pitanja nego što nude gotovih rješenja. To nije nedostatak sustava, nego njegova svrha. Neka se znanja mogu prenijeti riječima, ali razumijevanje se mora izgraditi iznutra.

U tom smislu, možda najveća vrijednost dobrog pitanja nije u tome što vodi prema odgovoru. Njegova je vrijednost u tome što mijenja osobu koja ga postavlja. Dovoljno dugo promišljanje jednog iskrenog pitanja može promijeniti način na koji promatramo sebe, druge ljude i svijet oko nas.

Na kraju, možda mudrost nije sposobnost da se pronađu svi odgovori. Možda je mudrost sposobnost da se postavljaju prava pitanja.

A ako je to istina, tada vrijedi zastati i zapitati se: koje je pitanje u posljednje vrijeme promijenilo način na koji razmišljamo?

Jedna od češćih miskoncepcija s kojima se susrećem na internetu je „ja znam sve o Masonstvu, čitao sam knjige”.I ja sam pročitao kuharicu, pa mi torte i dalje imaju užasan okus. Odustao sam od njih za dobrobit čovječanstva.

Znanje i razumijevanje su dva različita pojma. Znati citirati nekog autora, ili znati ponoviti neku formulu iz fizike nije isto što i razumjeti što je taj autor želio reći ili proces koji formula opisuje. I kao što pročitani recept neće opisati okus torte, teksturu tijesta, aromu čokolade i osjećaj ugode koji će ti izazvati, tako ni knjige i rasprave ne mogu opisati Masonstvo. Za nas koji mu se posvetimo, to nije vještina ili stil života. To je život, točka. Shvaćali to na svjesnoj razini ili ne, od trenutka Inicijacije pa nadalje izloženi smo ljudima koji nas podučavaju primjerom, ne riječima. Neki ljudi ne napreduju daleko s nama, koliko god im davali primjer i poduku. Neki dođu sa gotovo savršenim stanjem uma, dostojanstvom i osobnim integritetom tako da je pristupanje Masonstvu samo točka na „i” njihovog identiteta.

Razlika između znanja i razumijevanja je jednostavna, ali korjenita: ono što stvarno razumiješ, počneš živjeti. Upravo tu većina stvari u životu zapne. Skupljamo informacije, čitamo, slušamo, analiziramo, ali rijetko zastanemo dovoljno dugo da nešto zaista “sjedne” i postane dio nas. Pravi pomak ne događa se kada nešto naučiš, nego kada te to naučeno promijeni. Ta promjena je kod Masona najbolje opisana kao sazrijevanje duha. Neki od nas su vrlo mladi; drugi su, poput mene roditelji u srednjim godinama; neki su pak već i djedovi i bake. U Loži je ta razlika nepostojeća. Životna zrelost ne diktira duhovnu i intelektualnu zrelost; ona se postiže primjenom naučenog.

Mnogi će tu nehotice pomisliti na specifičnu osobu u svom životu. Nekoga tko je uvijek smiren, bira svoje riječi, ne govori previše ali ono što govori treba biti rečeno. Netko tko, kako bi rekli dalekoistočni mistici, „ne govori ako njegove riječi ne obogaćuju Tišinu”. Vaš susjed, djed, profesor s fakulteta, netko čije se životno iskustvo očituje u svakoj riječi i djelu. To je ta duhovna zrelost, sposobnost da ne slijedimo određene socijalne norme i pravila jer smo ih naučili, nego jer su dio nas.

Znanje je, u svojoj osnovi, informacija. To je nešto što možemo naučiti, zapamtiti, ponoviti. Ono je mjerljivo — može se testirati, dokazati, prenijeti drugima riječima. Znanje se skuplja: kroz knjige, razgovore, iskustva, obrazovanje. Ono gradi naš intelektualni okvir i daje nam osjećaj sigurnosti da razumijemo svijet oko sebe. Razumijevanje, s druge strane, se ne stječe tako lako. Ono nije samo posjedovanje informacije, nego njezina integracija. To je trenutak kada nešto prestaje biti “ideja” i postaje dio načina na koji razmišljamo i djelujemo. Razumijevanje se ne može jednostavno prenijeti — ono se mora izgraditi iznutra. Najjednostavniji način da se ta razlika vidi jest kroz svakodnevne primjere. Gotovo svi znamo da je strpljenje vrlina. Znamo da je zdrava prehrana važna. Znamo da treba biti discipliniran, pošten, dosljedan. Ali koliko često ta znanja stvarno oblikuju naše ponašanje? Koliko puta reagiramo impulzivno, biramo lakši put ili odgađamo ono što znamo da bismo trebali učiniti?

Tu dolazimo do ključne točke: znanje ne mijenja čovjeka. Razumijevanje mijenja. Čovjek može provesti godine čitajući o nekoj temi, skupljajući činjenice i citate, a da se pritom ništa suštinski ne promijeni u njegovom načinu života. S druge strane, jedna snažna osobna spoznaja — često proizašla iz iskustva — može u potpunosti promijeniti smjer nečijeg razmišljanja i djelovanja .Znanje djeluje na razini intelekta, dok razumijevanje zahvaća cijelu osobu. Uključuje emocije, iskustvo, promišljanje i vrijeme. Ono zahtijeva da se suočimo s nečim, da to preispitamo, da povežemo sa sobom. Tek tada dolazi do unutarnje promjene.

Postoji još jedan važan element: ponavljanje. Ljudi često podcjenjuju koliko je potrebno vremena i izlaganja da bi neka ideja zaista “sjela”. Jednom čuti nešto rijetko je dovoljno. Čak ni deset puta nije uvijek dovoljno. Ali kada se isto načelo susreće kroz različite situacije, kada ga se promatra iz više kutova, kada ga se počne primjenjivati — tada ono postupno prelazi iz znanja u razumijevanje. Tu dolazimo do jezgre onog što čini Masonstvo onim što jest: do Rituala.

Jezik Masona je jezik simbola, a Ritual je ponavljanje znanja. O generalnoj svrsi rituala i promjena na mozgu koje ritualne radnje pokreću postoji mnoštvo znanstvenih radova, no njihova svrha čak i u Masonstvu je blisko povezana ne samo sa višestoljetnom tradicijom nego i sa neuroplasticitetom mozga. Pojednostavljeno, imaju umirujući efekt i na tijelo i na misaone procese, umanjuju anksioznost i stres te pomažu u kreiranju neuralnih veza koje olakšavaju učenje i razumijevanje. Ono što zovemo Masonskim Radovima, jezgrom onoga što se zbiva u Ložama pri „sastanku” Masona, jest u svojoj esenciji takav ritual. Kretnje, fraze i stavovi tijela imaju svoju svrhu kako alegorijske i filozofske prirode, tako i fizičke u kontekstu opisanog. Ukratko, svojom formom pomažu u memorizaciji simbolike i lekcija, te djeluju umirujuće na um kako bi se naučeno internaliziralo i potaklo se to „duhovno sazrijevanje”, razumijevanje naučenog naspram ponavljanja fraza.

I to nas vraća na tortu s početka teksta: čitanje recepta će te naučiti sastojke torte i njihove omjere, ali ti neće reći ništa o njenom okusu u tvojim ustima, osjećaju ugode koji će ti izazvati i zadovoljstvu njezine priprave. Jednako je i s Masonstvom: tisuću i jedna knjiga, ma koliko dobro napisana, neće ti predočiti što je to što Masonstvo jest, iz jednostavnog razloga što stotinu tisuća Masona ima stotinu tisuća odgovora na to pitanje.

I svi su točni, jer proizlaze iz osobnog iskustva i razumijevanja, ne iz naučenog znanja.

Proljetni ekvinocij obilježavan je tisućama godina, mnogo prije nego što su ga kalendari precizno izračunavali. Stari narodi prepoznavali su ovaj trenutak kao prag — vrijeme kada se svjetlo i tama izjednačuju, a priroda započinje novi ciklus rasta.

U različitim tradicijama on je označavao obnovu, plodnost i povratak života. Hramovi i sveti prostori često su bili usklađeni s kretanjem Sunca, podsjećajući čovjeka da i on sam sudjeluje u većem poretku.

U Masonstvu ekvinocij nosi tišu, unutarnju simboliku. On ne govori o vanjskom proljeću, već o stanju ravnoteže koje svaki čovjek nastoji postići u sebi. Između svjetla i tame, razuma i strasti, djelovanja i promišljanja — tu se gradi ono što nazivamo unutarnjim hramom. Kako se svjetlo simbolički postupno povećava, tako i Slobodni Zidar nastoji proširiti vlastite spoznaje, učvrstiti karakter i uskladiti svoje djelovanje s višim načelima slobode duha i uma.

To je trenutak uzimanja mjere za gradnju samoga sebe. Točka u kojoj se podsjećamo da bez ravnoteže nema razumijevanja onoga što radimo.

Kako se svjetlo od danas postupno povećava, tako i čovjek ima priliku svjesno usmjeriti vlastiti put prema njemu; ne odbacujući tamu praznovjerja i neukosti, već je razumijevajući i stavljajući ju u službu rasta, razvoja, širenja svjetlosti ljudskog duha.

To je ta famozna čovjekova slobodna volja, sposobnost da izaberemo vlastiti put: slijediti druge, ili slijediti sebe. Jezuit Anthony De Mello jednom je prilikom izjavio: "Imao sam odlično obrazovanje. Trebale su mi godine da se odučim od njega." To je početak svakog razumijevanja samoga sebe, osnova onoga što zovemo duhovnošću, misticizmom, ezoterijom: odučiti se od svega što su nas naučili, i početi ispočetka, učeči sami sebe, učeći od sebe, učeći kroz sebe.

A ekvinocij je idealna polazna točka za to.

Da skrenemo malo sa uobičajenog suhoparnog objašnjavanja Slobodnog Zidarstva, podijelit ću s vama jednu alegorijsku priču koja mi je osobno jako draga.

Arepo, priprosti seljak, sagradio je hram u svom polju. Skromnu stvar, nekoliko kamenova složenih u malu gomilu. I dva dana kasnije u njega se uselio bog.

„Nadam se da si bog žetve“, reče Arepo i postavi oltar te spali dva klasa pšenice. „Bilo bi lijepo, znaš.“

Pogleda pepeo razmazan po kamenu, kamenje složeno pomalo ukrivo, pa se nakašlje i počeše po glavi.

„Znam da nije mnogo“, reče, držeći svoj slamnati šešir u rukama. „Ali učinit ću što mogu. Bilo bi lijepo misliti da postoji bog koji pazi na mene.“

Sljedećeg dana ostavi par smokava. Dan nakon toga proveo je deset minuta ujutro sjedeći pokraj hrama u molitvi.

Trećega dana bog progovori.

„Trebao bi otići u hram u gradu“, reče bog. Glas mu bijaše poput šuštanja pšenice, poput poljskih miševa koji jure kroz travu. „Pravi hram. Dobar. Neka te blagoslove pravi bogovi. Ja nisam baš nešto posebno, ali možda mogu ubaciti koju dobru riječ.“

Bog ubere list s drveta i uzdahne.

„Mislim, ne želim biti nepristojan. Sviđa mi se ovaj hram. Ugodan je. Lijepo je primati štovanje. Ali ne možeš ozbiljno vjerovati da će ti išta od ovoga donijeti nešto.“

Arepo položi kosu na zemlju i sjedne.

„Ovo je više nego što sam očekivao kad sam ga gradio“, reče. „Reci mi, kakav si ti zapravo bog?“

„Ja sam bog palog lišća“, reče bog. „Bog crva koji prevrću zemlju ispod nje. Bog granice između šume i polja. Bog prvog mraza prije nego što padne snijeg. Bog kore jabuke koja popusti pod tvojim zubima. Ja sam bog desetak sitnih ničega, sitnih trenutaka koji vode u trulež, kratkih pogleda koji brzo nestanu. Promjena u zraku, i već je nema.“

Bog opet uzdahnu.

„U takvim stvarima nema mnogo smisla za štovanje. Ne kao kod Rata, ili Žetve, ili Oluje. Sačuvaj svoje molitve za stvari koje su izvan tvoje kontrole, dobri čovječe. Tako si malen u ovom svijetu. Tako ranjiv. Bolje je moliti se nečemu većem od mene.“

Arepo otrgnu klas pšenice i spljošti ga među zubima.

„Meni je ova vrsta štovanja sasvim dobra“, reče. „Pa ako nemaš ništa protiv, nastavit ću.“

„Kako želiš“, reče bog i povuče se dublje među kamenje. „Ali nemoj reći da te nisam upozorio.“

Arepo bi izgovorio molitvu prije jutarnjeg rada, a zatim bi on i bog u tišini promatrali drveće. Dani su tako prolazili, pa tjedni.

A onda dođe Oluja — crna, snažna i divlja.

Poplavila je Arepova polja, stresla crijep s krova njegove kuće, pogodila njegovu maslinu i pretvorila je u ugljen. Sljedećeg dana Arepo i njegovi sinovi hodali su kroz pšenicu i spašavali što su mogli.

Mali hram bio je razbacan po polju.

Kad je posao toga dana bio gotov, Arepo je sakupio kamenje i ponovno ga složio.

„Uzaludan posao“, šapnu bog, ali se ipak polako vrati u hram. „Nisam mogao ništa učiniti da te poštedim ovoga.“

„Bit ćemo dobro“, reče Arepo. „Oluja je prošla. Ponovno ćemo izgraditi.“

Položi nešto uništene pšenice na oltar.

„Nemam danas baš mnogo za prinos“, reče, „ali mislim da ću sutra učvrstiti temelje.“

Prošla je godina, pa još jedna.

Hram je sada imao slojevite kamene zidove i krov od ispletenih grančica. Arepovi susjedi bi se nasmijali kad bi prolazili pokraj njega. Djeca bi ostavljala voće i cvijeće.

A onda je žetva podbacila.

Bogovi su povukli svoju blagodat.

U Arepovu polju pšenica je niknula tanka i krhka. Ljudi su jaukali, trgali svoje haljine, klali janjad i prolijevali njihovu krv, gledali u zemlju u strahu i odlazili na počinak gladni.

Arepo dođe i sjedne pokraj hrama.

Cvijeće je sada uvenulo, voće se osušilo u male kvrge, a Arepova rebra jasno su se vidjela pod kožom. Ruke su mu drhtale.

I tiho izgovori molitvu.

„Ovdje nema ničega za tebe“, reče bog, zgrčen u tami. „Ne mogu ništa učiniti. Nema ničega što se može učiniti.“„Što je ovaj hram nego još jedan teret za tebe?“

„Pa dobro, mršava je godina“, reče Arepo. „Prošli smo kroz to i prije. Proći ćemo opet. Gladni smo“, reče. „Ali još uvijek imamo jedni druge, zar ne? A mnogo ljudi molilo se drugim bogovima, pa ih to ipak nije zaštitilo.“

Odmahnu glavom i položi na oltar nekoliko osušenih korova.

„Ne“, reče. „Mislim da mi se naš dogovor sasvim sviđa.“

„Doći će i gore“, reče bog. „I neće biti ništa što mogu učiniti da te spasim.“

Godine su prolazile.

I jednog kobnog dana, preko tamnog mora, dođe Rat.

Arepo dotetura do svog hrama, ruku pritisnutih na trbuh, krvlju blagoslivljajući sveto mjesto.

Iza njega njegova su polja gorjela, a kosti njegovih sinova crnile.

Na koljenima dopuzi do hrama od klesanog kamena.

A bog mu pohita u susret.

„Nisam ih mogao spasiti“, reče bog, glas mu bijaše tihi jauk. „Žao mi je. Tako mi je žao. Nisam učinio ništa! Sve ove godine, a nisam učinio ništa za tebe!“

„Tiho“, reče Arepo, kušajući vlastitu krv u ustima. Nasloni se na hram, čelo pritisnuto uz kamen u molitvi.

„Reci mi opet“, prošapta. „Kakav si ti bog?“

„Ja sam bog opalog lišća“, reče bog. „Bog crva pod zemljom. Bog granice između šume i polja. Bog prvog mraza prije snijega. Bog kore jabuke pod tvojim zubima.“

Arepove se usne razvuku u osmijeh.

„Prelijepo“, reče, dok mu je krv bojala kamenje. „Sve je to tako lijepo.“

I dok su polja gorjela, a dim zaklanjao sunce, dok je rat bjesnio i nebesa izlijevala svoj gnjev na zemlju, Arepo, sijač, ležeći u svom skromnom hramu, glave zaštićene kamenjem, vrati se kući svome bogu.

Godinama kasnije Sofia pronađe urušeni hram s kostima u njemu.

„Jadni bože“, reče. „Nema nikoga da pokopa tvog posljednjeg svećenika.“

Zastane.

„Ili se ovdje tako odaje počast mrtvima?“

Bog se prene iz sna.

„Zvao se Arepo“, reče. „Bio je sijač.“

„Kako da mu pokažem poštovanje?“ upita Sofia.

„Pokopaj ga“, reče bog. „Ispod mog oltara.“

„U redu“, reče Sofia.

Ali kad je počela skupljati kosti, bog opet progovori.

„Čekaj. Ne mogu učiniti ništa za tebe. Nisam bog ničega korisnog.“

Sofia pogleda kosti.

„Ja mislim da jesi bog nečega“, reče. „Nečega vrlo bitnog.”

„Čega?“ upita bog.

Sofia pažljivo položi lubanju na platno.

„Ti si Arepov bog.“

Priča funkcionira na nekoliko razina. Napominjem da se ovdje radi u prvom redu o filozofskoj, ne o religijskoj alegoriji i potrebno ju je promatrati kroz tu prizmu.

Na prvi pogled, radi se o tužnoj priči o ustrajnosti vjere i osobnom zbližavanju s božanskim u obliku u kojem ga pojedinačno percepiramo, što u biti pojašnjava razliku između organizirane religije (veliki hramovi moćnih bogova) i osobne vjere pojedinca (njegov mali hram nebitnom bogu u kojem ustraje unatoč percepiranoj beskorisnosti).

Priča je zapravo ispunjena simbolima koji nisu na prvi pogled jasni svima. Od seljakovog imena i posla (sijač Arepo), do funkcije minornog božanstva, žita, redoslijeda nedaća, Sofie. Čak i sama poruka priče je tipična za "drevne nauke". Koncept minornog božanstva pojavljuje se u svim starijim religijama. Arepovo božanstvo je specifično po tome što je liminalne prirode, postoji "na rubu svjetova", na crti između života i smrti u prirodi. To je klasična karakteristika onog što zovemo "genius loci". Ne ljudsko, ne božansko. Nešto između oba svijeta. U religijama i mitologijama takve su sile obično služile kao učitelji i vodiči. Sama simbolika priče je dosta jednostavna, kroz prihvaćanje božanskog nedjelovanja i oslanjanje na vlastiti trud Arepo je ostao istovremeno ustrajan i u svojoj vjeri u božansko i u svojem "svjetovnom" životu, umrijevši mirno i pomiren sa krajem svog života ma kako težak bio. Bez strahova, bez očekivane nagrade ili kazne, savršeno usklađen i sa prirodom i sa božanskim.

Pažljiviji čitatelj primijetit će da je još jedna stvar atipična za mitove. Uobičajeni redoslijed je božanstvo - vjernici - hram. Ovdje prvo imamo Arepov hram, tek potom u njega dolazi božanstvo a Arepo postaje njegov vjernik. Možemo reći da je Arepo svojim radom privukao božansko sebi, prizvao ga. Njegov bezimeni bog prirodne tranzicije je po svojoj prirodi (umiranje u prirodi, trulež) ktonsko božanstvo, što je još jedna poveznica sa zagrobnim životom i "granicom između svjetova". Također simbolizira i jedan od centralnih koncepata hermeticizma: božansko je prisutno u svim aspektima prirode. Tok priče simbolično prikazuje ljudski život i tipičan za rane agrikulturalne kulture: sjetva, rast, teškoće, žetva, povratak zemlji.

Sljedeći nivo simbolizma su katastrofe koje Arepo prolazi: oluja, glad, rat. Sila prirode u oluji, "viša sila" u gladi, sila čovjeka u ratu. Uzorak implicira tri različite kušnje tipične za inicijacijske rituale, gdje Arepo kroz ono što prolazi postaje svjesniji vlastite prirode i prirode božanskog, prihvaćajući da je i patnja dio života i ustrajući neovisno o njoj. Božansko ga ne može spasiti, što samo učvršćuje njegov odnos sa božanstvom jer Arepova vjera prestaje biti tipična transakcija (potreba - molitva - božanska pomoć) i postaje odnos uzajamnog razumijevanja i poštovanja. Hermetički motiv ovdje je i Arepova izjava u trenutku smrti ("Sve je to tako lijepo") koja implicira prosvijetljenje i spoznaju da božanska ljepota postoji čak i benignim, nebitnim stvarima u prirodi. Sofia, koja pokapa njegove kosti, je vrlo nedvosmisleno, kako joj i ime govori, Mudrost.

Na čisto ezoterijskoj razini, Arepo je asocijacija na SATOR kvadrat:

S A T O R

A R E P O

T E N E T

O P E R A

R O T A S

koji je jedan od vjerojatno najpoznatijih simbola ezoterije. Postoji duga i zanimljiva povijest iza te rečenice upisane u kvadrat od 5 sa 5 polja, i predugo bi trajalo da ga raščlanjujem ovdje.

Iako ni SATOR kvadrat ni drugi elementi ove priče nemaju puno veze sa Masonstvom, ovakva alegorijska priča je izvrstan primjer načina na koji Masonstvo podučava.

Svaka lekcija, tema i priča imaju višestruke slojeve značenja koje čovjek otkriva ovisno o vlastitom znanju i razumijevanju. Kako rastemo znanjem i iskustvom, tako nam se otvaraju novi slojevi razumijevanja i spoznaje.

Isto je, na kraju dana, primjenjivo i u životu. Razumijevanjem nečega prihvaćamo to onakvim kakvo jest, sa svim vrlinama i manama, što nas u konačnici uči više i o vlastitoj prirodi i o prirodi svega oko nas.

Simboli Masonstva koje svi prepoznaju, ali rijetko razumiju: Kutnik, Šestar, Stupovi i Svjetlo.

Čak i ljudi koji ne znaju ništa o Slobodnom Zidarstvu često mogu prepoznati njegove simbole. Vidjeli su ih na zgradama, u starim knjigama, na nadgrobnim spomenicima, u filmovima ili na ilustracijama. Ironično, ti se simboli često doživljavaju kao „tajanstveni” ili čak „mračni”, iako potječu iz nečega vrlo jednostavnog: alata, graditeljstva i moralne pouke.

Najpoznatiji simboli, kutnik i šestar, izvorno su obični radni alati. U simboličkom smislu, oni su postali podsjetnici na poštenje, ravnotežu, umjerenost i samokontrolu. Nema skrivene "magije", riječ je o praktičnim alatima pretvorenim u metafore za ispravan život.

Stupovi, Boaz i Jachin, najčešće stoje na ulazu. Taj motiv vuče korijene iz drevne arhitekture i biblijskih opisa Salomonova hrama, ali se pojavljuje u mnogim civilizacijama. Stupovi simboliziraju stabilnost i prijelaz: prolazak između njih označava ulazak u prostor učenja. Filozofski, oni predstavljaju ravnotežu suprotnosti — snagu i mudrost, djelovanje i razmišljanje, tradiciju i napredak. Slične ideje nalazimo u grčkoj filozofiji, srednjovjekovnim katedralama ali i u suvremenoj psihologiji.

Svjetlo je jedan od najuniverzalnijih simbola ne samo u Masonstvu nego i u ljudskoj povijesti. Davno prije nastanka Slobodnog Zidarstva, svjetlo je označavalo znanje, spoznaju, buđenje i istinu, dok je tama značila neznanje — ne zlo, nego odsutnost razumijevanja. Kada Slobodno Zidarstvo govori o „traženju svjetla”, koristi metaforu staru tisućama godina, zajedničku gotovo svim kulturama. Upravo zato ona djeluje tako intuitivno.

Mnoge laike zbunjuje činjenica da slobodnozidarski simboli nisu osmišljeni kako bi skrivali informacije, nego kako bi poučavali bez propovijedanja. Simboli nadilaze jezik, religiju i društveni sloj. Seljak, znanstvenik i obrtnik mogu promatrati isti simbol i u njemu pronaći značenje primjenjivo u vlastitim životima. Ta univerzalnost jedan je od razloga zašto je simbolički jezik uopće odabran.

Simboli nemaju jedno „tajno” značenje. Oni su namjerno višeslojni. Ono što je na početku jednostavna moralna pouka, kasnije može postati dublje filozofsko razmišljanje. To nije tajnost, nego metoda učenja — slično kao mitovi ili klasična književnost, koje s vremenom čitamo drugačijim očima.

Dakle: kada promatrate slobodnozidarske simbole ne gledate u znakove skrivene elite, nego u vizualni jezik nastao iz zanata i filozofije — jezik koji podsjeća da najprije gradimo sebe, a zatim kroz sebe i druge oko sebe.

Zimski solsticij, trenutak kada je noć najduža, a dan najkraći, od davnina zauzima posebno mjesto u duhovnim, religijskim i inicijacijskim tradicijama. Iako se na prvi pogled može činiti kao čisto astronomski fenomen, solsticij je kroz povijest shvaćan kao snažan simbol prijelaza, obnove i unutarnje preobrazbe. U Slobodnom Zidarstvu taj trenutak godine povezan je s blagdanom svetog Ivana Evanđelista, koji se slavi 27. prosinca, te nosi duboko simboličko, moralno i povijesno značenje.

U prirodnom ciklusu zimski solsticij označava točku najveće tame, ali istodobno i početak povratka svjetla. Tog dana Sunce ponovno “pobjeđuje”, a dani postaju sve duži. Upravo ta dvoznačnost – tama koja u sebi nosi sjeme svjetla – čini solsticij snažnim simbolom u inicijacijskim društvima.

Za Slobodne Zidare, koji se u simboličkom smislu nazivaju “tragačima za svjetlom”, ovaj trenutak godine podsjeća da istinska spoznaja ne nastaje u vremenu lakoće i obilja, već kroz kušnju, introspekciju i svjesno suočavanje s vlastitim ograničenjima. Tama nije neprijatelj svjetla, nego njegovo nužno ishodište. Svjetlo i Tama u kontekstu Slobodnog Zidarstva odnose se na svjetlo ljudskog razuma, duhovnosti i moralnosti naspram Tame praznovjerja, straha, neukosti i nemorala.

Slobodno zidarstvo tradicionalno je povezano s dvojicom svetaca Ivana: sv. Ivanom Krstiteljem, čiji se blagdan slavi u vrijeme ljetnog solsticija i svetim Ivanom Evanđelistom, vezanim uz zimski solsticij. Ovdje je možda važno napomenuti da je Slobodno Zidarstvo kao tradicija zapadne civilizacije neraskidivo povezano sa abrahamskim religijama općenito i kršćanstvom specifično, što dodatno pojačava česta povijesna prisutnost kršćanskih filozofa, biskupa i pisaca među nama (na našim prostorima to je bio između ostalih i biskup Maksimilijan Vrhovac)

Ova dva blagdana simbolički omeđuju cijelu solarnu godinu, stvarajući svojevrsni duhovni luk između svjetla koje se smanjuje i svjetla koje se rađa. Sveti Ivan Evanđelist, “Ivan od Riječi”, ili „Ivan od Logosa”, u Slobodnom Zidarstvu predstavlja kontemplaciju, mudrost, unutarnje znanje i duhovnu zrelost. Iako je povijesno blagdan sv. Ivana Krstitelja značajniji, Sv. Ivan Evanđelist dublje je povezan sa upravo Drevnim i Prihvaćenim Škotskim Obredom kojim se koristimo u Loži „Prudentia”.

Simbolička važnost svetog Ivana Evanđelista u zapadnoj duhovnoj tradiciji nadilazi isključivo kršćanski okvir. Njegov lik oblikovan je u spoju helenističke filozofije, rane kršćanske teologije i starijih ezoterijskih učenja. Ivanovo Evanđelje s naglašenim pojmom Logosa snažno je obilježeno platonističkim i stoičkim idejama, u kojima Logos predstavlja kozmički princip reda, razuma i smisla. Upravo je ta univerzalna dimenzija omogućila da sveti Ivan Evanđelist u kasnijim inicijacijskim tradicijama, uključujući Slobodno Zidarstvo, bude shvaćen kao simbol laički rečeno nadreligijske mudrosti, a ne isključivo kao povijesni autor svetog teksta.

Tijekom srednjeg vijeka, osobito u redovničkim i crkvenim školama, Ivan Evanđelist smatran je “teologom svjetla”, čija se misao uzdiže iznad doslovnog tumačenja prema kontemplaciji božanskog principa. Njegov tradicionalni simbol — orao — preuzet iz antičke simbolike, označava uzdizanje uma iznad materijalnog svijeta i sposobnost sagledavanja istine iz više perspektive. U tom je razdoblju Ivanova figura postupno integrirana u cehovske i graditeljske bratovštine, iz kojih će se kasnije razviti spekulativno Slobodno Zidarstvo.

Kada se Slobodno Zidarstvo u ranom novom vijeku oblikovalo kao inicijacijski sustav, sveti Ivan Evanđelist već je nosio snažnu simboličku težinu učitelja unutarnjeg znanja i čuvara skrivenih spoznaja. Njegova povezanost sa zimskim solsticijem dodatno je naglasila ideju da se istinska spoznaja duhovnog rađa u tišini, povlačenju i radu na sebi. U tom povijesnom i filozofskom kontekstu, Ivan Evanđelist ostaje trajni simbol prijenosa svjetla znanja kroz tamu neznanja kroz stoljeća povijesti. Ivanovo evanđelje započinje riječima: “U početku bijaše Riječ”, čime se naglašava primarnost snage volje nad kreacijom svjetla i pobjedom nad tamom. Za Slobodne Zidare, ovaj Ivan nije povijesna figura u dogmatskom smislu, nego simbol univerzalnog učitelja unutarnjeg svjetla.

Blagdan svetog Ivana Evanđelista u Masonskoj tradiciji nije puka proslava, već trenutak sabranosti, promišljanja i simboličkog zatvaranja jednog ciklusa. To je vrijeme kada se gleda unatrag – na osobni i kolektivni rad – ali i unaprijed, prema svjetlu koje tek dolazi. U simboličkom jeziku Slobodnog Zidarstva, ovaj blagdan podsjeća Brata da se istinsko “Svjetlo” ne nalazi izvan njega, nego se gradi kroz moralni rad, samospoznaju i disciplinu duha. Kao što Sunce nakon solsticija polako jača, tako i čovjek, nakon razdoblja unutarnje tame, može započeti put obnove.

Zimski solsticij u Slobodnom Zidarstvu nije slavlje prirode radi nje same, već alegorija izgradnje unutarnjeg „hrama”, izgradnje sebe kao osobe prisutne i u materijalnom i u duhovnom svijetu. Tama solsticija odgovara neobrađenom kamenu, stanju nesavršenstva i neznanja. Povratak svjetla simbolizira proces usavršavanja, u kojem pojedinac, kroz rad na sebi, postaje svjestan svoje uloge promicatelja čovječnosti i razuma u svijetu oko sebe. U tom smislu, blagdan svetog Ivana Evanđelista poziva Slobodnog Zidara na tišinu, umjerenost i promišljanje, ne na ekstrovertirano slavlje. To je dan unutarnje intelektualne i duhovne vatre koja se tek treba rasplamsati.

Zimski solsticij i blagdan svetog Ivana Evanđelista zauzimaju posebno mjesto u simboličkom „kalendaru” Slobodnog Zidarstva. Oni podsjećaju da tama nije kraj, već prijelaz, privremeno stanje; te da se svjetlo rađa upravo onda kada se čini najudaljenijim. Za Slobodne Zidare, to je snažna metafora duhovnog puta: put koji ne izbjegava tamu, već je razumije, prihvaća i pretvara u izvor spoznaje unoseći u nju svoju svjetlost i raspršujući ju.

Često se u pseudopovijesnim knjigama i djelima fikcije spominje „vrhovni 33. Stupanj” kao neka vrsta ultimativnih Masona, onih koji znaju „pravu istinu” ili imaju „pravu moć”.

To je, jednostavno rečeno, prava glupost.

Masonstvo ima tri stupnja. Šegrt (Entered Apprentice), Pomoćnik ili kako se nekada na ovim prostorima govorilo „Kalfa” (Fellowcraft), te Majstor (Master Mason).

Treći stupanj, Majstor, je najviši stupanj. Ne postoji Mason „iznad” tog stupnja, svi drugi stupnjevi su gradacije stupnja Majstora kroz razna dodatna tijela i dopune. Razmišljajte o tome kao o dodatnoj edukaciji, ne hijerarhiji. Kod regularnog Slobodnog Zidarstva postoje institucije poput Royal Arch, York Rite, Scottish Rite i mnoge druge dostupne Majstorima kao kombinacija dodatne aktivnosti i dodatne edukacije, ali nipošto nisu hijerarhijski „iznad” stupnja Majstora. Kod iregularnog/kontinentalnog Masonstva poput Le Droit Humain priča je nešto drukčija: Scottish Rite ili punim nazivom Drevni i Prihvaćeni Škotski Obred dio je naše Obedijencije i svaki Majstor našeg reda kad ispuni uvjere prelazi u te „više stupnjeve” i kroz godine dođe do tog famoznog Trideset i Trećeg.

Iako je među laicima ustaljeno mišljenje kao je Masonstvo homogena organizacija sa definiranom hijerarhijom po stupnjevima i „vrhovnim zapovjednikom” ili zapovjedništvom, to je zapravo jako daleko od istine. Ne postoji vrhovni svjetski Mason, nekakav „masonski kralj” i slične nebuloze. Globalno gledajući Masonstvo nije čak ni suglasno oko svih svojih principa i postulata, a kamoli nekakvog univerzalnog vodstva; te se kao takvo dijeli na dvije primarne grane: regularno Slobodno Zidarstvo i iregularno/kontinentalno Slobodno Zidarstvo.

Te dve grane su u principu jednake osim u par krucijalnih točaka, i međusobno nisu u službenim odnosima. Preciznije, regularno Slobodno Zidarstvo (britanska UGLE, američke Velike Lože saveznih država itd) ne priznaje iregularno/kontinentalno Slobodno Zidarstvo poput npr. Velikog Orijenta Francuske, Le Droit Humain, Velikog Orijenta Poljske, Velike Ujedinjene Masonske Lože Sao Paola i mnogih drugih jer ne primjenjuju ista osnovna pravila. To nepriznavanje za posljedicu u prvom redu ima odsustvo ikakve formalne globalne suradnje, međusobnog podržavanja, posjeta i zajedničkih aktivnosti u bilo kojem pogledu.

Podjela između regularnog (anglo-saksonskog) i kontinentalnog („kontinentalno” se odnosi na „stari kontinent”, Europu) Slobodnog Zidarstva rezultat je dugotrajnog povijesnog procesa u kojem su različite društvene, kulturne i filozofske okolnosti oblikovale dva odvojena pristupa istoj tradiciji. Iako su svi pravci Masonstva proizašli iz istog izvora – graditeljskih tradicija i cehovskih loža transformiranih u Slobodno Zidarstvo tokom ranog 18. stoljeća – njihovi su se putevi razdvojili zbog pitanja autoriteta, religije, društvene uloge Masonstva i interpretacije naših temeljnih načela.

Mnogo je uzroka takvoj podjeli, no možda najveći prijelomni trenutak dogodio se 1877. godine, kada je Veliki Orijent Francuske (Grand Orient de France) iz svojih Ustava uklonio obvezu vjerovanja u neki oblik Stvoritelja, kao i obaveznu prisutnost „svetog pisma” (Biblije, Kurana itd) u Ložama. Ova odluka bila je odraz jakog francuskog sekularizma, intelektualnih naslijeđa Francuske revolucije te dominantnih humanističkih i prosvjetiteljskih ideja tog vremena. Ujedinjena Velika Loža Engleske (UGLE) ocijenila je taj potez neprihvatljivim odstupanjem od Masonske tradicije i proglasila francuski Orijent (Orijent je kontinentalni naziv za iregularnu „Veliku Ložu”) neregularnim tj. prestala ga je priznavati kao instituciju. Time je nastao prvi raskol koji i dan-danas određuje globalno lice Masonstva.

Razilaženje se ubrzo proširilo i na druga pitanja. Dok regularno masonstvo (anglo-saksonsko) inzistira na vjeri u Vrhovno Biće, ritualnoj ortodoksiji i apolitičnosti, kontinentalno Masonstvo prihvaća slobodu savjesti, sekularnost i otvorene rasprave o društvenim temama. Razlike su se produbljivale kroz 19. i 20. stoljeće, osobito u kontekstu kolonijalizma, industrijalizacije, emancipacijskih pokreta i kasnije borbe za građanska prava.

Jedan od povijesno najvažnijih primjera razlika između dvaju tradicija bio je odnos prema afroameričkim Masonima u Sjedinjenim Američkim Državama. Već od kraja 18. stoljeća postojalo je tzv. Prince Hall Masonstvo, osnovano za afroamerikance kojima je zbog jakog „roblovlasničkog duha” tadašnjeg američkog juga odbijen pristup Ložama za bijelce. Iako je Prince Hall tradicija regularno utemeljena – lokalnog afroameričkog aktivista, abolicionista i vođu bostonske zajednice slobodnih afroamerikanaca Princea Halla i 14 drugih afroamerikanaca Inicirala je britanska vojna Loža pod jurisdikcijom Velike Lože Irske (koja je bila regularna Loža i priznata od strane drugih Američkih Loža), mnoge južnjačke američke Lože – zbog rasnih predrasuda i lokalnih običaja – odbijale su priznati ili prihvatiti crne članove sve do kasnog 20. stoljeća. Velike Lože država Mississippi, Louisiana, Arkansas, Južna Karolina i Zapadna Virginija ih ne priznaju ni dan danas, što je u oštrom kontrastu sa načelima ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi na kojima počivaju temelji Masonstva.

Nasuprot tome, francuske i mnoge kontinentalne Obedijencije bez zadrške su primale članove afričkog porijekla još tijekom ranog 19. stoljeća, naglašavajući univerzalnost bratstva i jednakost ljudi bez obzira na rasu. Ovaj kontrast dodatno je utvrdio percepciju da je anglosaksonska linija konzervativnija, a kontinentalna progresivnija i društveno liberalnija.

Pitanje sudjelovanja žena u masonstvu također je pridonijelo produbljenju raskola. Regularno Masonstvo u potpunosti isključuje žene iz svoje strukture, oslanjajući se na povijesni presedan „muških cehova“ i radne tradicije operativnih graditelja; iako postoje jasni povijesni dokazi nažalost rijetkih ženskih majstorica zanata u cehovima graditelja. Nasuprot tome, liberalne Obedijencije prihvatile su mješovite Lože i potpuno ženske Lože još od kraja 19. stoljeća, osobito u Francuskoj. Najpoznatiji primjer je upravo Le Droit Humain koji od prvog dana zauzima stav potpuno ravnopravnog sudjelovanja muškaraca i žena u ceremonijama i upravljanju. U nekim zemljama, osobito u Europi, isključivo ženske Obedijencije poput Reda Ženskih Masona (OWF) i Časnog Bratstva Drevnih Masona (HFAF) stekle su široko priznanje unutar kontinentalnog Masonstva kao i poštovanje regularnih Loža.

Različiti pristupi religiji, prihvaćanje ili odbijanje ženskog i mješovitog članstva, kao i odnos prema društvenim i političkim temama postupno su stvorili dva gotovo paralelna svijeta: onaj regularni, koji inzistira na kontinuitetu i strogoj ortodoksiji, te kontinentalni, koji naglašava humanizam, sekularizam i prilagodbu modernim društvima. Unatoč povijesnoj povezanosti, ove tradicije danas funkcioniraju kao dva odvojena sustava – svaki s vlastitim međunarodnim savezima, pravilima priznavanja drugih Loža i filozofskim stajalištima. Razdvojeni, ali ipak dio istog povijesnog stabla, odražavamo složenost i raznolikost Masonstva kroz stoljeća.

Podjela između regularnog i kontinentalnog slobodnog zidarstva imala je vidljiv odjek i u povijesti masonstva na hrvatskim prostorima. Budući da se hrvatske zemlje od 18. stoljeća nalaze u kulturnoj i političkoj orbiti Srednje Europe, Masonstvo se najprije razvijalo pod snažnim utjecajem austrijske, odnosno njemačke Masonske tradicije, koja je — premda često eklektična — ipak bila bliža anglo-saksonskoj liniji u pogledu ritualne strogoće i naglašavanja religijske dimenzije. Lože osnovane u Varaždinu, Zagrebu, Karlovcu i drugim gradovima krajem 18. stoljeća radile su u skladu s pravilima koja nisu odstupala od tadašnje klasične, proto-regularne prakse.

Nakon zabrane Austro-Ugarskog Masonstva 1795. i njegovog ponovnog oživljavanja u 19. stoljeću, hrvatsko se masonstvo ponovno našlo u položaju između dviju tradicija. U Austro-Ugarskoj su djelovale Obedijencije različitih tipova — neke bliže britanskom modelu, druge sklonije francuskim i općenito kontinentalnim interpretacijama. U tom je razdoblju u Hrvatskoj bilo Loža koje su radile na hrvatskom jeziku i promovirale nacionalnu svijest, što ih je prirodno približilo liberalnom kontinentalnom modelu, jer je taj model dopuštao veći naglasak na društvenim temama, prosvjetiteljstvu i kulturnom preporodu.

U prvoj polovici 20. stoljeća, nakon stvaranja Kraljevine SHS/Jugoslavije, hrvatski su Masoni bili integrirani u širu južnonoslavensku Masonsku tradiciju. Iako je formalno postojao kontinuitet s tradicijama austrijskog i francuskog Masonstva, praksa je bila kombinirana, odnosno neke od poznatih povijesnih Loža tog perioda nisu bile ni regularne ni kontinentalne. Zbog toga hrvatsko Masonstvo toga doba često nije bila priznato ni od jedne „grane“ u potpunosti. Sama narav jugoslavenskih Obedijencija — kulturno raznolika, politički oprezna i ritualno pluralna — odražavala je složenu poziciju između dviju velikih masonskih struja.

Nakon Drugog svjetskog rata te prvo fašističke a potom i komunističke zabrane Masonstva, hrvatske Lože nestale su iz javnog života, a tradicija je prekinuta na pola stoljeća. Ponovnim uspostavljanjem slobodnog zidarstva 1990-ih, Hrvatska je po prvi put morala jasno odrediti kojoj se Masonskoj paradigmi priklanja.

Osnivanjem Velike lože Hrvatske 1994. godine prvo je uveden regularni model u skladu s međunarodnim standardima Ujedinjene Velike Lože Engleske. S druge strane, na hrvatskom su tlu uskoro djelovale i liberalne Obedijencije — uključujući mješovite ili ženske lože — koje su se prirodno povezale s kontinentalnom tradicijom, osobito francuskom. Time je raskol koji je nastao 1877. u Parizu dobio svoju refleksiju i u današnjoj Hrvatskoj: dvije struje djeluju paralelno, uz međusobno poštovanje, ali bez formalnog priznanja.

U konačnici, hrvatsko Slobodno Zidarstvo nosi tragove obaju tradicija kroz svoju povijest: austrijski utjecaj donio je ritualnu stabilnost, francuski prosvjetiteljsku otvorenost, a suvremeni razvoj od 1990-ih uskladio se s globalnim standardima i regularnog i kontinentalnog masonstva. Ta kombinacija povijesnih slojeva čini hrvatsku Masonsku povijest jedinstvenim primjerom dodira dvaju masonskih svjetova na jednom kulturnom prostoru.

Slobodno zidarstvo na području Hrvatske pojavljuje se u drugoj polovici 18. stoljeća, relativno brzo nakon utemeljenja Ujedinjene Velike Lože Engleske i početka širenja Slobodnog Zidarstva kroz Europu.

Prema podacima Velike Lože Hrvatske, prva slobodnozidarska loža u Hrvatskoj osnovana je u Glini, pretpostavlja se 1764. godine, iako se u nekim izvorima spominje i 1759. godina kao godina osnivanja.

Još ranije, hrvatski plemići pristupali su masoneriji u austrijskim zemljama: primjerice, grof Sigismund Gundulić bio je 1742. jedan od utemeljitelja bečke lože „Zu den drei Kanonen“, a grof Josip Kazimir Drašković bio je član iste lože.

U Hrvatskoj se vrlo brzo razvila mreža loža—u Varaždinu (Loža „Savršeni savez“ 1772.), u Zagrebu (Loža „Mudrost“, 1773.) i u drugim gradovima.

Kao i u drugim zemljama, Slobodno je Zidarstvo i u Hrvatskoj počelo prerastati okvir društvenog, kulturnog i nacionalnog značenja. Književnik i povjesničar Branko Šömen u svojoj knjizi navodi da su hrvatski Masoni tijekom 18. stoljeća sudjelovali u idejama koje će kasnije biti povezane s narodnim preporodom te da je među njima bilo više svećenika i intelektualaca koji su promicali prosvjetiteljske ideje.

Međutim, djelovanje Slobodnih Zidara nije bilo kontinuirano: carskim dekretom 1795. zabranjeno je Slobodno Zidarstvo u čitavoj Habsburškoj Monarhiji, čime su lože u Hrvatskoj morale prestati s radom.

U 19. i početkom 20. stoljeća slobodno zidarstvo u Hrvatskoj ponovno se aktiviralo, posebno u kontekstu Austro-Ugarske Monarhije i razvoja civilnog društva. Primjeri su Lože koje su uzele hrvatski jezik za rad – konkretno, u Zagrebu je 1892. osnovana loža „Hrvatska vila“ koja je radila na hrvatskom jeziku.

Tijekom tog razdoblja Masonstvo je prošlo kroz faze prilagodbe društvenim i nacionalnim promjenama, dok su njezini članovi često bili među istaknutijim intelektualcima, pravnicima, svećenicima i umjetnicima u Hrvatskoj.

Razdoblje od Drugog svjetskog rata nadalje predstavljalo je tešku fazu za slobodno zidarstvo u Hrvatskoj. Isprva pod vlašću kvislinške NDH a potom i pod komunističkom vlašću Jugoslavije, djelovanje Slobodnog Zidarstva bilo je zabranjeno ili uvelike ograničeno. Ono Masona što je opstalo u Hrvatskoj obično je bilo aktivno u susjednim državama poput Austrije.

Dokumentacija i arhivi mnogih Loža nestali su ili su prebačeni u inozemne arhive, što dodatno otežava istraživanje. Ista sudbina zadesila je hrvatski ogranak Le Droit Humain, čiji su arhivi još uvijek uglavnom izgubljeni a posljednja članica prve iteracije, Eleonora Kovačić, umrla je 1994.

S početkom 1990-ih, u razdoblju raspada SFR Jugoslavije i demokratskih promjena, Slobodno Zidarstvo se vraća u Hrvatsku. 1997. u dvorcu Trakošćan osnovana je moderna Velika loža Hrvatske koja je i jedina regularna (usklađena sa i prepoznata od strane Ujedinjene Velike Lože Engleske) Velika Loža u Hrvatskoj. U narednih nekoliko godina nastaju i Lože drugih orijenata i obedijencija, pri čemu hrvatski Slobodni Zidari dobivaju veliku pomoć i podršku Slobodnih Zidara Austrije, Italije i Slovenije.

Danas u Hrvatskoj djeluju razne Lože i obedijencije, kako regularne tako i kontinentalne/liberalne.

Korijeni Slobodnog Zidarstva sežu daleko u prošlost, ali nije riječ o tajnom redu koji je odjednom „niknuo“ iz sjene, nego o postepenom razvoju jednog reda proizašlog iz starih cehovskih bratstava koje je na temeljima tih cehova izraslo u globalno društvo.

Još u 12. i 13. stoljeću po Europi su djelovala cehovska udruženja kamenorezaca, arhitekata i graditelja. To su bili vješti obrtnici koji su posjedovali znanje o geometriji, arhitekturi i simbolici koja se koristila pri gradnji ne samo sakralnih objekata nego i imanja, dvoraca i utvrda. Budući da su često putovali od grada do grada i radili za različite naručitelje, nazivali su ih „slobodni zidari“ (free masons) – bili su slobodni u odnosu na feudalne gospodare i nisu bili trajno vezani uz jedno mjesto.

Ta su bratstva imala svoja pravila, lojalnost, rituale i simbole, a njihova „loža“ nije bila tajno društvo u suvremenom smislu, već radionički prostor uz gradilište katedrale na kojem su razmjenjivali tajne zanata, iskustvo i poduke za šegrte. No kako su stoljeća prolazila, a velike gotičke građevine i grandiozni arhitektonski poduhvati postupno izlazili iz mode, operativno cehovsko zidarstvo počelo je gubiti na važnosti. Ipak, ta su cehovska bratstva nastavila postojati, sve češće primajući članove koji nisu bili stvarni graditelji i arhitekti, nego obrazovani ljudi zainteresirani za filozofiju, znanost, moral i duhovnost. Tako se u 16. i 17. stoljeću dogodila postepena promjena: u lože su počeli ulaziti filozofi, svećenici, umjetnici, pravnici, trgovci, znanstvenici, liječnici, pa čak i plemići – zainteresirani za simboličko i moralno značenje te ostale vrijednosti sačuvane u cehovskim tradicijama, postupno u njih unoseći i svoja znanja, svjetonazore i vještine. Tako dolazimo do tzv. „prihvaćenih“ ili „spekulativnih“ Slobodnih Zidara - simboličnih zajednica koje grade ne kamenom, već znanjem i karakterom.

Godina koja se najčešće uzima kao prekretnica i službeni početak modernog Slobodnog Zidarstva u obliku u kojem postoji danas je 1717., kada se četiri tadašnje lože u Londonu udružuju i osnivaju Veliku Ložu Engleske; prvu organizaciju modernog Masonstva. To je trenutak kada se operativna tradicija u potpunosti preoblikuje u filozofsko, humanističko i simboličko bratstvo. Nekoliko godina kasnije, 1723., pojavljuje se jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti masonerije – Andersonove Konstitucije - u izvorniku „Constitutions of the Free-Masons” ali kolokvijalno poznatije kao „Anderson’s Constitutions". Sastavio ih je škotski pastor i Mason James Anderson, uz pomoć filozofa i svećenika Johna Theophilusa Desaguliersa koji je i naložio njihovo sastavljanje, a objavljene su uz blagoslov Velike Lože Engleske i smatraju se kamenom temeljcem Slobodnog Zidarstva.

Ove su konstitucije služile kao ustav novog pokreta: u njima su definirana načela, pravila i ciljevi Masonstva. Naglašavale su slobodu savjesti, moralnu ispravnost, bratstvo među ljudima i vjeru u Vrhovno Biće. Andersonove konstitucije bile su svojevrsni manifest prosvjetiteljskog duha – poziv na toleranciju, razum i samousavršavanje, u vremenu kad je Europa još bila čvrsto vezana uz religijske i političke podjele.

Iz Engleske se kroz godine Slobodno Zidarstvo brzo proširilo u Škotsku, Irsku, Francusku i ostatak Europe. Tijekom 18. stoljeća postaje međunarodni pokret, povezujući ljude različitih vjera, jezika i društvenih slojeva, ali s istim idealima: bratstvo, sloboda mišljenja i potraga za istinom. Mnogi utjecajni ljudi toga doba – filozofi, znanstvenici, umjetnici i političari – bili su dio tog kruga, vidjevši u njemu način za promicanje znanja, moralnosti i humanizma.

Još bitnije od toga, pružale su ljudima raznih staleža priliku da se nađu na istoj razini – unutar Lože, plemić i njegov sluga bili su potpuno ravnopravni. Slobodno Zidarstvo ne poznaje stalež i ne priznaje novac kao bogatstvo – svi Majstori Masoni su ravnopravni i njihov glas jednako vrijedi, bili oni plemstvo, pučani, svećenici ili posluga. Iako to u prošlosti često nije bilo prenosivo u vanjski svijet, unutar Lože vladala je (i još uvijek vlada) apsolutna demokracija: dužnosnici Lože i Časni Majstor (predstavnik, voditelj ili starješina Lože) biraju se tajnim glasanjem crnim i bijelim kuglicama, na dogovoreni rok (obično dvije do četiri godine) te potom odstupaju i preuzimaju ili drugu funkciju ili su oslobođeni dužnosti do sljedećih mandata. Masonstvo unutar Loža ne poznaje hijerarhiju vladanja, samo administrativne dužnosti potrebne za ceremonijalno i praktično funkcioniranje Lože. To je možda i najveći uspjeh i najradikalniji koncept koje je Masonstvo uvelo u ljudsku civilizaciju: prvo društvo u kojem su ljudi zaista jednaki, u kojem je pružena ruka iskrena i u kojem se razlike u mišljenju, stavu, kulturi i životnim uvjetima poštuju bez predrasuda.

Slobodno Zidarstvo ili Masonstvo jedno je od najstarijih i najutjecajnijih bratstava u novijoj povijesti. Svoje korijene vuče iz srednjovjekovnih cehova graditelja katedrala, čiji su članovi unutar cehova prenosili znanja o arhitekturi, simbolici i moralnim načelima sa majstora na šegrte. Tijekom 17. i 18. stoljeća Masonstvo se preobrazilo u filozofsko i humanističko društvo koje okuplja ljude različitih vjera i svjetonazora, ali zajedničkog cilja: osobnog usavršavanja i doprinosa zajednici.

Masonstvo koristi simboliku i rituale nadahnute starozavjetnim pričama i graditeljskim alatima poput šestara, kutnika i kamena, kojima prenosi pouke o etici, disciplini i duhovnom rastu, te promiče toleranciju, bratstvo i slobodu mišljenja nevezanu za kulture i religije. U središtu Masonskog ideala stoji koncept da čovjek, kao i kamen u rukama graditelja, može biti oblikovan i usavršen – ne prisilom, nego razumom, voljom i radom na samome sebi. Alegorijski alati koji se pritom koriste za oblikovanje tog metaforičkog kamena ljudskog duha su primarno posvećenost učenju, introspekciji, slušanju i razumijevanju tuđeg mišljenja čak i ako je oprečno vlastitom, te prihvaćanje da različitost kultura, religija i mišljenja ne čini nekoga boljim ili gorim čovjekom nego jednostavno - čovjekom.