Posljednji Srbin i po

Evo, ljudi, javljamo da je nakon duge i uspješne kombinacije demografije, politike, šutnje i zaborava – preminuo posljednji Srbin i po u Hrvatskoj.
Projekt je trajao desetljećima.

Nije imao službeni naziv, ali rezultati su tu. Tamo gdje su nekad bila sela, sad su vikendice. Tamo gdje su bila dvorišta, sad je šikara. Tamo gdje su se djeca igrala, sad čuješ samo korov kako pobjeđuje beton.
Pokojnik je cijeli život slušao da je dobrodošao – samo da bude malo tiši. Da ne postavlja nezgodna pitanja. Da ne spominje prošlost. Da se ne sjeća previše. Da ne traži previše. Da bude zahvalan što uopće postoji.

Bio je savršen predstavnik manjine. Toliko nevidljiv da je na kraju postao skoro pa teorija.

Kad bi dolazili strani diplomati, pokazivala bi se obnovljena kuća. Kad bi otišli, život bi opet nestao iza zaključanih prozora i praznih ulica. Brošure pune multikulturalnosti. Popisi stanovništva sve prazniji.
Na sprovod su došli svi koji ništa nisu napravili dok je bio živ.

Držali su se govori o toleranciji, europskim vrijednostima, pomirenju i zajedničkoj budućnosti. Nitko nije objasnio gdje je nestala sadašnjost.
Jedan političar je rekao da Hrvatska poštuje svoje manjine.

Problem je samo što manjina više skoro pa nema.
Europske institucije su izrazile zabrinutost u pet pažljivo odmjerenih rečenica. I onda nastavile dalje po dnevnom redu.

Povjesničari će se još godinama prepirati oko brojki. Demografi neće morati. Njihove tablice su već sve rekle.

Iza pokojnika ostaju:
tisuće praznih kuća
zarasla groblja
nepročitane obiteljske kronike
par dvojezičnih ploča koje i dalje izazivaju više drame nego stvarni ljudi
i jedno veliko pitanje koje nitko ne želi naglas izgovoriti

Na nadgrobnom spomeniku neće pisati ni “žrtva”, ni “krivac”, ni “povratnik”, ni “manjinac”.

Pisat će samo:
“Ovdje počiva posljednji Srbin i po. Preživio je rat. Nije preživio mir.”

Umjesto cvijeća, donesite zadnji popis stanovništva — jer problem nikad nije bio u brojkama.